TUŽNA VIJEST: Umro je Stanko Lasić

06.10.2017.

S tugom vas obavještavamo da je u Parizu, u 90. godini života umro naš ugledni član Stanko Lasić.

LASIĆ, Stanko, povjesničar književnosti, teoretičar i memoarist (Karlovac, 1927. – Pariz, 2017.). Osnovnu školu (1934–38) i gimnaziju (1938–46) pohađao u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1953. jugoslavistiku i filozofiju. Doktorirao je 1965. radom o M. Cihlaru Nehajevu. God. 1955–76. predavao je na Katedri za noviju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, potom na Sorbonni u Parizu i od 1978. do odlaska u mirovinu 1995. bio je profesor na Sveučilištu u Amsterdamu. Bio je direktor Instituta za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1968–72); uređivao časopise Croatica (1970–77) i Književna smotra (1971–75). God. 1990–92. obnašao je dužnost predsjednika Hrvatskoga vijeća Europskoga pokreta.
Bavio se raznim fenomenima hrv. kulturne i političke povijesti (istraživao sukob na ljevici, kulturni život u razdoblju NDH, intelektualna strujanja u XX. st., odnos Hrvatske i Europe) i književnoteorijskim problemima (elaboracija metode ontološkoga strukturalizma, naratologija, trivijalna književnost), pisao studije o životu i djelu važnih hrv. pisaca (M. Cihlar Nehajev, A. Šenoa, M. Jurić Zagorka), autobiografske zapise, sastavljao bibliografije, ali je središnja tema njegova opusa život i djelo M. Krleže, kojemu je posvetio čak deset svezaka. Njegove krležološke knjige, međutim, nisu pisane uobičajenim akademskim stilom; Lasić je angažirani intelektualac koji smiono analizira i razotkriva ideološke tabue socijalističkoga društva. U prvoj svojoj knjizi Sukob na književnoj ljevici 1928–1952 (1970), analizirao je međuratni sukob M. Krleže sa staljiniziranom Komunističkom partijom Jugoslavije. U knjizi je javnost prepoznala obranu ideala intelektualne nezavisnosti i prava umjetnosti da se usprotivi ideološkoj instrumentalizaciji. Lasić je tu knjigu pisao s pozicije razočaranoga lijevog intelektualca koji još vjeruje u mogućnost realizacije demokratskog socijalizma, bliskog onomu što dio zapadnoeur. komunista tih godina naziva eurokomunizmom. U sljedećoj knjizi, Poetika kriminalističkog romana (1973), bavi se užom književnom i teorijskom tematikom. Rehabilitirao je vrijednosti dotad marginaliziranoga žanra te je prvi put u hrv. znanosti o književnosti dosljedno elaborirao strukturalističku teoriju pripovijedanja. Naratološkom metodom istumačio je i Krležine Zastave (Struktura Krležinih »Zastava«, 1974), a temeljno pojmovlje teorije pripovijedanja izložio je u knjizi Problemi narativne strukture (1977).
U fokus interesa šire javnosti vratila ga je 1982. knjiga Krleža. Kronologija života i rada. Osobitu pozornost izazvala je Lasićeva tvrdnja da Krleža svojim pristajanjem uz socijalističku vlast 1945. napušta ideale koji determiniraju njegovo dotadašnje djelovanje: »vjernost slobodnoj misli, tvrdoj nezavisnosti i intelektualnoj, moralnoj i estetskoj pobuni«. Problem odnosa Krleže prema vlasti poslužio je Lasiću za niz zanimljivih, teorijski produbljenih ekskursa o odnosu umjetnosti i ideologije, etičnosti umj. čina i njegovoj društvenoj dimenziji. Na teorijskom planu tom je knjigom nastavio polemizirati sa Zagrebačkom stilističkom školom, koja je radikalno odbacila bavljenje biografskim činjenicama, koncentrirajući se na interpretaciju teksta. Nasuprot tome, Lasić upozorava da je istraživanje biografije važna instanca u književnoznanstv. pristupu, jer umjetnička djelatnost nije odvojena od građanske ličnosti pisca: biografija i opus determinirani su istom fundamentalnom strukturom pa stoga biografski podaci osvjetljuju principe strukturiranja knjiž. teksta. Tu fundamentalnu strukturu u Krležinu slučaju Lasić prepoznaje u »principu antitetičnosti kao ishodištu Krležina oblikovanja svijeta«. Time korigira postavke iz knjige Struktura Krležinih »Zastava«, u kojoj se antitetički princip odnosio samo na strukturiranje knjiž. teksta. Lasić dodatno elaborira i svoju metodu koju naziva »egzistencijalni strukturalizam«.
God. 1986. objavio je knjigu s mnogo tišom recepcijom: Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873–1910). Iako je to bio samo početni dio velike monografije, od pisanja koje je Lasić odustao, kako vrijeme prolazi, ona dobiva na značenju. Pišući o Zagorki, njezinim knjigama i publicistici s ozbiljnošću i uvažavanjem, bitno je pridonio revalorizaciji njezina opusa. Posebno je upozorio na protofeminističke elemente u njezinu djelovanju, kojima će se poslije posebno baviti feministička kritika.
Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914–1924), 1987, opsežna je i kompleksno strukturirana knjiga, koja se bavi Krležinim djelima do 1924; interpretacija je provedena strukturalističkim interpretativnim instrumentarijem, a posebnu vrijednost tumačenju daje kontekstualiziranje Krležina opusa u kulturni i politički obzor Hrvatske. Na teorijskom planu Lasić odustaje od naziva egzistencijalni strukturalizam, jer se u međuvremenu posve udaljio od sartreovskog egzistencijalizma koji mu je 70-ih god. XX. st. bio, uz strukturalnu teoriju, metodološki oslonac. Filozofijski oslonac za svoju varijantu strukturalizma pronalazi u Hegelu. Četveročlanu strukturalnu razdiobu, kakvu je naznačio u knjizi Struktura Krležinih »Zastava«, prepoznajući je tada na razini knjiž. teksta, proteže na univerzalnu razinu, govori o četiri »fundamentalne kategorije« (mjera, alteritet, identitet i jednostavnost), koje se na planu knjiž. teksta očituju kao četiri strukturalna arhetipa: harmonična, disperzivna, ekstatična i simplificirana struktura. Upotrebom tih strukturalnih arhetipova nastojao je prevladati aporije suvremene historiografije književnosti, koja povijest književnosti promatra kao smjenu stilskih formacija (čime se ne može objasniti supostojanje različitih stilskih modela unutar jednoga knjiž. razdoblja).
God. 1989. objavio je prva tri sveska kapitalnoga književnopovijesnog djela Krležologija, a 1993. sljedeća tri. Kako bi prikazao povijest kritičke recepcije Krležinih djela, Lasić je morao rekonstruirati sveukupni obzor hrv. književnosti XX. st., predstaviti dominantne knjiž. modele u tom razdoblju, interakciju polit. ideja i pov. zbivanja s književnim i kulturnim životom. Na Krležina djela referirali su se pisci i kritičari i s ljevice i s desnice, i avangardisti i zastupnici konzervativnih poetika. O njemu je napisano stotinjak knjiga, na tisuće kritika, eseja, polemičkih članaka. Stoga se Krležologija može čitati kao svojevrsna povijest hrv. književnosti u burnom razdoblju od 1914. do 1990. Štoviše, treća knjiga pokriva i razdoblje koje je dotadašnja knjiž. historiografija obično prešućivala: ne podliježući pov. revizionizmu, Lasić je temeljito i iscrpno obradio knjiž. život u razdoblju NDH, koji je sav u znaku shvaćanja književnosti kao »sredstva u borbi hrvatske nacije za opstanak« pa je idejno uniforman, ali nije siromašan kvantitetom tiskanih knjiga, bogatstvom časopisa i knjiž. manifestacija.
U devedesetima Lasić je objavio i dvije, za njegov opus nekarakteristične, tanke knjižice: Tri eseja o Evropi (1992), koja donosi tri njegova govora na skupštinama Hrvatskoga vijeća Europskoga pokreta, te književnoteorijsku raspravu Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam (1994). Za teorijski dio opusa iznimno je važna knjiga Iz moje lektire (2001), u kojoj analizira djela J.-P. Sartrea, R. Girarda, E. Levinasa i M. Nadeaua, relacionirajući se prema ključnim franc. teoretičarima i filozofima koji su utjecali na njegovo teorijsko profiliranje.
Nakon što je i u prethodnim knjigama eksperimentirao s uključivanjem autobiografskih digresija u književnoznanstveni tip diskursa, Lasić je 2000. objavio Autobiografske zapise. Ta je knjiga neobična u autobiografskome žanru. Samome sebi pristupa kao što bi pristupio nekom od likova svojih znanstv. tekstova; upadljivo se nastoji distancirati od glavnoga lika knjige. Ne želi ostati na razini nizanja ispovjednih beletriziranih prizora, već ih povezuje u sustave, analizira ih na teorijskoj razini, kako bi otkrio kategorijalni sustav unutar kojega živi subjekt autobiografije. Pripovijedajući vlastiti životopis, istodobno ga podvrgava i kategorijalnom aparatu ontološkoga strukturalizma. God. 2004. pojavila su se dva naslova koja zaokružuju njegov opus: Članci, razgovori i pisma sabiru raznorodne Lasićeve tekstove, koji su, unatoč zanimljivosti, ostali izvan dotadašnjih knjiga; Bibliografija Stanka Lasića, koju su zajednički izradili B. Matan i sam Lasić, donosi uz autorovu bibliografiju i iscrpnu literaturu o njegovu djelu.
S. Lasić je po mnogočemu u hrv. znanosti o književnosti izdvojena autorska osobnost. Izrazit individualac, nerado se vezivao za strukovne klanove, izbjegavao je i dugotrajna vezivanja za fakultetske institucije, pokazujući koliko mu je važan osjećaj individualne slobode i intelektualne neovisnosti. Ostvario je iznimno zanimljiv i inovativan književnoznanstveni opus, izazivajući nerijetko smionošću analitičkih uvida veliko zanimanje šire intelektualne javnosti.
DJELA: Sukob na književnoj ljevici 1928–1952, Zagreb 1970; Poetika kriminalističkog romana, Zagreb 1973; Struktura Krležinih »Zastava«, Zagreb 1974; Problemi narativne strukture, Zagreb 1977; Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; Izabrana djela, PSHK, knj. 161, Zagreb 1984; Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873–1910), Zagreb 1986; Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914–1924), Zagreb 1987; Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I–VI, Zagreb 1989–93; Tri eseja o Evropi, Zagreb 1992; Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam, Zagreb 1994; Autobiografski zapisi, Zagreb 2000; Iz moje lektire, Zagreb 2001; Članci, razgovori i pisma, Zagreb 2004; Pjevač, Zagreb, 2012.
LIT.: Umjetnost i revolucija: autorizovana izlaganja učesnika u razgovoru održanom 24. i 25. veljače 1971. u Domu omladine u Beogradu u povodu knjige Stanka Lasića »Sukob na književnoj ljevici 1928–1952«, Delo, 1971, 5; Polemika o književnoj levici, Kultura, 1971, 13–14; M. Vaupotić, U procijepu između dva apsoluta – umjetnosti i revolucije, Hrvatsko sveučilište, 25. III. 1971; V. Tenžera, Nova stranica teorije književnosti, Vjesnik, 19. V. 1973; V. Visković, Stanko Lasić: Struktura Krležinih »Zastava«, Književna istorija, 1975, 28; C. Milanja, Maksimalno reducirana analiza, Republika, 1976, 1; isti, Strukturalistička djelatnost, ibid., 1977, 10; V. Visković, Stanko Lasić: Problemi narativne strukture, Pitanja, 1979, 1–2; P. Matvejević, Lasićeva knjiga o Krleži, NIN, 21. III. 1982; I. Lovrenović, Knjiga odanosti, Odjek, 1. V. 1982; »Kolo« oko Lasića (temat), Gordogan, 1982, 12; N. Čačinovič-Puhovski, Krleža i kontekst, Kulturni radnik, 1983, 1; K. Nemec, Stanko Lasić, u knj. S. Lasić, Izabrana djela, PSHK, knj. 161, Zagreb 1984; V. Visković, Prevrednovanje Zagorkina opusa, Danas, 1986, 247; J. Pavičić, Životopis kao roman, Vjesnik, 7. III. 1987; V. Visković, Lasićev Krleža, Danas, 1987, 299; I. Vidan, Prema »totalnoj eksplikaciji«, Republika, 1988, 11–12; V. Visković, Rušenje tabua, Danas, 1989, 409; Lasić, za i protiv: razgovor o »Krležologiji«, I–VI, Republika, 1994, 1–3; V. Bogišić, Povijest ideja kao osobna povijest, Dubrovnik, 1995, 2–3; B. Matan (prir.), Sedamdeset godina Stanka Lasića (temat), Vijenac, 1997, 88; D. Šporer, Neka obilježja književnoteorijske metode Stanka Lasića, Republika, 1999, 3–4; Z. Stipetić, »Autobiografski zapisi« Stanka Lasića, Fokus, 4. VIII. 2000; D. Duda, »Autobiografski zapisi« Stanka Lasića, Zarez, 2000, 40; P. Selem, Zapis o Autobiografskim zapisima Stanka Lasića, Forum, 2001, 4–6; M. Šicel, Zapis o Autobiografskim zapisima Stanka Lasića, ibid.; B. Matan i S. Lasić, Bibliografija Stanka Lasića, Zagreb 2004; V. Visković, U sjeni FAK-a, Zagreb 2006; Književna republika (tematski blok), 2007, 10–12; Nova Croatica (tematski broj), 2007, 1.                
V. Visković

Povratak na prethodnu stranicu