Noć knjige u Hrvatskom društvu pisaca

U sklopu manifestacije Noć knjige 2026. u četvrtak 23. travnja 2026. u 17 sati u Hrvatskom društvu pisaca održana je tribina pod nazivom „Čitljivost svijeta“, a u razgovoru su sudjelovali filozofkinja i spisateljica Nadežda Čačinovič, spisateljica Slavenka Drakulić, pisac i prevodilac Boris Perić i pisac Edo Popović.

Kao protutežu podijeljenom i opterećenom svijetu, ovogodišnju Noć knjige posvetili smo miru, zajedništvu, dijalogu, razumijevanju, solidarnosti i empatiji kao temeljima zdravog pojedinca i društva.

U razgovoru su se sudionice i sudionici osvrnuli ne samo na svoj spisateljski rad, već i na aktualni trenutak u društvu i kulturi. Može li pisac mijenjati svijet svojim djelom?, pitala je Nadežda Čačinovič sugovornike. Može svakako utjecati na oblike mišljenja i suptilno ga mijenjati, složili su se u razgovoru. Iako je svijet u kojem živimo svijet ratova, genocida, terora, oblikujući ga i artikulirajući u književnosti, možemo doći čak i do radikalno različitog viđenja tog istog svijeta, naime do spoznaje da je svijet, zapravo, čaroban, kako je rekao Edo Popović, misleći pritom na opažanja drveća i ptica i sugerirajući time da nas spasiti može samo napuštanje antropocentrizma.

Razvila se rasprava o autofikcijskom u književnosti i može li uopće književnosti ne biti autofikcijska. Na pitanje o tome kako umjetna inteligencija mijenja njihov rad, složili su se da njihov rad i posredovanje priče ne ovisi o mediju, nego o imaginaciji i o umijeću spisateljskog posredovanja samog iskustva.

Slavenka Drakulić govorila je o vječnoj čitateljskoj znatiželji o tome tko stoji iza teksta, i je li se ono što je ispričano doista dogodilo samoj autorici. Na usporedbu Ede Popovića književnog djela s travom koja raste, Drakulić je odgovorila da je djelo i trava koja se širi, naime, da stremi širenju čitatelja i dosezanju što većeg broja čitatelja, jer tako i samo djelo živi, odnosno raste.

Nadežda Čačinovič usmjerila je razgovor i prema pitanju empatije i što je danas s etičkim pitanjem književnosti. „Problem s empatijom po mom mišljenju nije samo taj što je nema dovoljno“, rekao je na to Boris Perić, „već činjenica da ona na vrijednosnim ljestvicama današnjice tone sve dublje u vakuum egoističkog poziranja. Primjerice, kad u Svetom pismu danas čitamo o Sodomi, pred očima nam se smjesta zavrti neki pazolinijevski pornić, odnosno, kako se na tu temu bio našalio Umberto Eco: ‘To je čisti Rabelais.’ Pritom rado previđamo jedno drugo mjesto u istoj knjizi, na kojem se jasno kaže da se grešnost Sodome sastojala u tome što je ondje bilo kakav oblik empatije bio zazoran.“, zaključio je Perić.

No činjenica da postoji širok i slojevit raspon čitateljskih interesa danas, i da se i dalje uporno, u svakodnevici ali i u teškim trenucima života, poseže za pričom i za knjigom kao utjehom i kao sugovornikom, donosi nadu u to da humanost i empatija nisu – ili barem ne sasvim i do kraja – postale zazorne i da nas čitanje i promišljanje o pročitanom mogu odvesti u bolji svijet, bio je zaključak razgovora.