Finalisti Nagrade Janko Polić Kamov 2026.

Žiri Nagrade Janko Polić Kamov, u sastavu: Marina Šur Puhlovski, Boris Perić i Edo Popović
odabrao je pet finalista Nagrade Kamov koja se dodjeljuje za najbolje književno djelo napisano na hrvatskom jeziku.

U finale su ušli (abecednim redom):

Mladen Blažević, “Aritmija zemlje”

Ana Brnardić, “Jezero”

Drago Glamuzina, “Crveni zec”

Semezdin Mehmedinović, “Mali roman o tišini”

Nikola Strašek, “Heroin, kruh i rudnici sumpora”

—

Obrazloženja:

Mladen Blažević: “Aritmija zemlje”, Mozaik knjiga

Mladen Blažević, pisac i novinar s trajnim boravištem u Istri, od samog se početka svojeg književnog stvaralaštva zanimao za teme iz bliže i dalje povijesti, imajući, međutim, pritom dosljedno na umu da povijest nije samo šturo historiografsko bilježenje nekakvog “velikog vremena”, već i priča o njezinim istinskim nositeljima i akterima, malim, običnim ljudima, čije egzistencije ne samo da su se prelamale u njezinim mijenama, već su ih u istoj mjeri same i stvarale. K tome, povijest je uvijek malčice i misterij, bez kojeg, priznali mi to ili ne, dobre priče naprosto nema.

Roman “Aritmija zemlje” takva je priča. Zapravo, pet takvih priča, raslojenih u pet civilizacijskih slojeva čije ostatke skriva fiktivna pećina u blizini Grožnjana. Od lokalnog arheologa, koji je pećinu otkrio i dopustio joj da mu postane opsesijom, pa unazad sve do paleolitika, pećina na ovaj ili onaj način pamti priče ljudi iz doba Drugog svjetskog rata, Napoleonovih ratova, kasne antike i maglovite davnine kad su u istarskom podzemlju još obitavali neandertalci. Posrijedi je zapravo pet zasebnih, raslojenih, ali međusobno i uslojenih romana, koji se ne odlikuju samo znalačkim opisima njihovih povijesnih (i pretpovijesnih) okolnosti, već i fabulama karakterističnim za život istarskog čovjeka (i pračovjeka) rečenih epoha.

O promišljenom, zapravo i inovativnom pripovjednom postupku koji pripovijest o pećini čini homogenom cjelinom svjedoči i činjenica da spomenuti fragmentarni romani nisu strukturirani kao neka vrsta “petoknjižja”, već se, sukladno principima arheološkog istraživanja, međusobno dodiruju u precizno numeriranim slojevima. Na taj način ne samo da je čitatelju uvelike olakšano snalaženje u njihovim radnjama, prepunim živopisnih likova, precizno osmišljenih prema predlošcima iz povijesti i predaje, već mu se pruža i slika Istre u totalitetu vremena, Istre, kojoj pećina ne dođe samo kao dobrodošla sinegdoha, već i kao svojevrsna alegorija trajnosti i opstojnosti.

Moguće ni priču o sadašnjosti, u kojoj rad na istraživanju pećine prati niz neobjašnjivih potresa, ne treba tumačiti isključivo kao ustupak tzv. mistery-literaturi, već i kao skriveno upozorenje da iluzija o povijesnim zakonitostima, koje bi pričama ovog romana dale sasvim drukčiji smisao i sadržaj, u pravilu pada na sitnim oscilacijama, otklonima, neočekivanim nepravilnostima i drugim poremećajima harmonije za čije funkcioniranje ionako ne postoje pouzdani dokazi. Riječju, da vrijeme ima svoje zagonetne aritmije kao što ih – već u naslovu knjige – ima i zemlja.

U svakom slučaju, “Aritmija zemlje” uspio je roman, pitak, čitak, osebujan, koliko povijestan, toliko i fiktivan, nadahnut koliko arheološki, toliko i kardiološki, znalački napisan i besprijekorno strukturiran. Milina za čitanje.

***

Ana Brnardić: “Jezero”, OceanMore

Ana Brnardić, autorica niza zapaženih i nagrađivanih pjesničkih zbirki, kratkim autofikcijskim romanom „Jezero“ okušala se ove godine i u prozi i to vrlo uspješno. Iako poziciju „Jezera“ čak ni unutar roda romana nije moguće jednoznačno odrediti (ili upravo zahvaljujući toj činjenici), podastrla nam je u svojoj heterogenosti vrlo konzistentan tekst s kojim bi se svaki čitatelj morao moći poistovjetiti, jer njegovi temeljni motivi – žalost, žalovanje, gubitak voljene osobe i praznina što je ta osoba svojom smrću ostavlja za sobom – trebali bi nam svima biti zajednički, koliko god o njima nije moguće govoriti drukčije nego iz osobnog iskustva.

Osobno iskustvo smrti oca, što ga je autorica ovdje podijelila s nama, traži i adekvatan način da se o njemu progovori, a taj ne može biti samo jedan. Na prvi pogled „Jezero“ se doima kao svojevrsni dnevnik žalosti, ali ubrzo postaje jasno da puka kronika, makar i najintimnijih osjećaja, ne može u cijelosti udovoljiti izazovima teme. Tako dnevnik postaje meditativan, poetičan, metaforičan, alegoričan, na mahove upravo filozofski dubok, ali što nam vrijede konstatacije filozofa, poput one Wittgensteinove da “smrt nije događaj u životu”, kad tome evidentno nije tako.

Smrt obilježava živote onih koji ostaju za pokojnikom, upleće se u njih i mijenja ih, postoji kao žalost, kao praznina, ali ta se praznina s napredovanjem fabule počinje puniti novim sadržajima, vlastitim i preuzetim, ali samim time ništa manje autentičnim alegorijama (kugla, jezero), potrebnim da se koliko-toliko shvati ono što bi inače ostalo neshvatljivo. Nepotrebno je posebno isticati težinu takvog pripovjedačkog izazova i koliko je autorica kroz niz tek naoko dnevničkih bilješki uspjela njime ovladati.

“Smrt, koju je tata uveo, svi smo morali prihvatiti i s njom je krenulo poučavanje, o nama samima”, piše autorica, ustupajući smrti ne samo mjesto neugodna poticaja za razmišljanje o životu, nego i svojevrsnu personifikaciju. Teško se na takvim mjestima ne prisjetiti personifikacije smrti u romanu “Zapisi Maltea Lauridsa Briggea” R. M. Rilkea, smrti, koja se u kući pripovjedačeva djetinjstva nastanila mnogo prije nego što mu je djed uopće umro. I teško se oteti dojmu da između njegovih “zapisa” i bilješki (nazovimo ih i fragmentima) koje čine tkivo “Jezera” bar po tom pitanju ne postoji neka srodnost, to više što meditativnost „Jezera“ u mnogočemu reflektira i meditativni naboj Rilkeova romana.

Iz činjenice smrti roman Ane Brnardić na dojmljiv način progovara o životu u svim njegovim nijansama i intenzitetima i time, iako opsegom relativno skroman, predstavlja veliko i značajno književno djelo. Uostalom, ne reče li gore citirani Wittgenstein također i da “smrt životu daje oblik i smisao”? U pokušaju da ga dokučimo, “Jezero” bi nam trebalo biti dobar putokaz.

***

Drago Glamuzina: “Crveni zec”, VBZ

Čovjek se s vremenom mijenja, ne samo fizički, mijenjaju mu se interesi i prioriteti, što je u, u književnosti, osobito zanimljivo pratiti kod pisca koji iz knjige u knjigu, bila ona pjesnička ili prozna, tematizira vlastiti život, njegove ljubavi, strasti, preokupacije, putove i stranputice, možda najbolje izražene Pasternakovim stihom: “Nije život što i polje prijeći”. Takav je slučaj s književnošću Drage Glamuzine, započete zbirkom pjesama “Mesari”, u čijem središtu je eros, kao ljubav, strast, seksualna požuda između muškarca i žene, sa svim popratnim posljedicama. S godinama, odnosno starenjem, taj vid erosa, kao temeljnog životnog poriva, mijenja se i smiruje, klizi u drugi plan, a u prvi dolazi stišani eros zaokupljen prolaznošću, upitnošću sjećanja, promjenom viđenja prošlih zbivanja, pa i vlastitog bilježenja tih zbivanja i preispitivanjem proživljenog. Dakle, nije eros nestao iz ove nove zbirke, samo se usmjerio na druge objekte, u stišanom, tankoćutnijem, refleksivnijem i meditativnijem registru – na djecu, na roditelje (majka), na samog sebe kao roditelja, sa svim roditeljskim strahovima, na fenomene pamćenja i zaborava, na način formiranja unutarnjeg svijeta, konačno, na nevažnost našeg postojanja na zemlji, nad kojim će se “život zatvoriti kao more nad utopljenikom”, kao da nikad ni nismo postojali. Također pjesnički je usredotočen na značenjske prostore između događanja, umjesto na sama događanja, koja su nekad bila u centru njegovog interesa. Dosljedan u materijalističkoj vizuri svijeta, poput, recimo Camusa, u toj našoj „nevažnosti“ ne vidi ništa tragično, važan je trenutak života koji treba što potpunije proživjeti, u skladu s čim se, metaforički, užasan crni zec s početka zbirke (poznat nam iz prethodne zbirke), a koji ne želi napustiti svoj kavez, na kraju pretvara u crvenog zeca, u dosjetku jednog lijepog i ugodnog dana na moru, u kojem on i sin umiru od smijeha jer ne mogu pronaći naslov novoj zbirci pjesama. Smijeh je odgovor.

Stil zbirke je prepoznatljiv, Glamuzinin osobni, bez gomilanja riječi, uvijek jasnih i izravnih, i sa sposobnošću da pjesničke minijature pretvori u prave priče, gotovo male romane, koje čitatelj rekonstruira iz tog škrtog materijala, koji kod svakog ponovljenog čitanja otkriva nešto novo, čak i kad je pjesma zapamćena. Originalna, sjajna, zbirka, koja na nov način utemeljuje sve što je autor do sada napisao.

***

Semezdin Mehmedinović: “Mali roman o tišini”, VBZ

Trostruko intrigantna već samim naslovom, knjiga “Mali roman o tišini” Semezdina Mehmedinovića vješto je ispripovijedan, a još vještije strukturiran romaneskni hibrid, koji u sebi na nenametljiv način objedinjuje svu silu izričajnih formi, od kratkih crtica, bilješki i proznih fragmenata, pa i onog što smo nekoć na tragu američkihpoetika voljeli nazvati “cut-up”, sve do rizomatičnog rastera naracijskih i narativnih niti, neophodnih da se to što zovemo romanom održi na okupu.

Pripovijest o autorovu povratku iz američkog migracijskog melting-pota u domicilno Sarajevo – ta pripovjedačka podvojenost svakako je i moment iz autorove životne stvarnosti, poznat i iz njegovih prijašnjih djela – možemo stoga čitati kao intimistički mozaik sjećanja i prisjećanja, spontanih asocijacija i snova koji su godinama sazrijevali u živopisnoj poetici egzila, potom se prebaciti na sentimentalnu „autobiografiju“, koja – što u recentnoj književnosti nažalost nije uvijek slučaj – itekako znade lučiti upotrebu prvog lica od nepotrebnih mahnitanja autorskog ega, i na kraju završiti u labirintu mini-eseja, koji katkada iskaču iz fragmenata, a katkada ih i spajaju u veće smislene cjeline.

Jedan od takvih je i uvod u roman, u kojem se autor – što također valja pohvaliti – itekako kritički hvata ukoštac s fenomenima kao što su pisanje o sebi ili pretakanje vlastita života u književnost. Dio o problematičnom zapisivanju snova i tehnikama koje nam to ipak omogućuju čitatelju će, pak, biti dobrodošla popudbina za misaono putovanje kroz katkada upravo lirski, a katkada i gotovo dokumentaristički obojen literarni krajobraz u kojem se putovi račvaju (i u svojem vrludanju ponovno susreću) kao nekoć u Borgesovu čuvenom vrtu.

Istinski vremenski roman, znat će svatko tko se ikad zanimao za tu problematiku, nije roman čija se fabula odvija u vremenu, već onaj koji tu dimenziju postojanja tematizira na ovaj ili onaj način, otvoreno ili između redaka. Vrijeme “Malog romana o tišini” jest tišina u čijem se “bijelom šumu” razabiru glasovi koji se u neposrednoj stvarnosti više (ili još) ne mogu čuti, ma kojem od opisanih svjetova pripadali. Njihova konstruktivna utopija, ma kakav predznak nosili, moguća je jedino u sjećanju ili snu, kojima je, čime ponovno zadiremo u konstrukciju romana, zajednički nazivnik upravo fragmentarnost u kojoj se rastvara grč neizrecivosti.

***

Nikola Strašek: “Heroin, kruh i rudnici sumpora”, OceanMore

Sam naslov debitantskog romana (prvog dijela buduće trilogije) Nikole Strašeka “Heroin, kruh, i rudnici sumpora”, sabire njegove tri glavne teme, i ujedno otkriva dar za kompoziciju i dramaturgiju teksta, kao sposobnosti da čitatelja drži u napetosti očekivanja, čak i onda kad, u stvari, unaprijed sve zna, ili barem naslućuje. Centralna tema (heroin) je ovisnost o drogi kao stravičnom “putu prema dolje”, kroz dugih dvadeset godina, sljedeća tema (kruh) problematizira preživljavanje adolescenta u društveno-povijesnom kontekstu Domovinskog rata u Zagrebu, a treća tema (rudnici sumpora), bavi se izvlačenjem iz mraka ovisnosti kroz terapijsku zajednicu i teškog fizičkog rada u skladištu voća i povrća. Propadanje u ovisnost (heroin) poklapa se sa smrću majke u njegovoj 13. godini, i početkom rata. Međutim, u tim događajima ne traži se opravdanje za potpunu degradaciju tijela, uma i odnosa s drugima, u kojoj je junak završio. Junak u sebi nosi nešto što bih nazvala “prokletstvom egzistencije”; izuzetno je inteligentan, načitan i mnogostruko talentiran, ali upravo ga dublje znanje i razumijevanje života vodi u poricanje istog; ne prepušta se prividnoj nadmoći društvene “igre”, nego shvaća istinu njene nemoći, u kojoj je “zadnja igra crna”, kako bi rekao Pessoa. To je onaj najdublji metafizički sloj ovog romana, koji nadrasta precizan opis narkomanskog mraka, kao raspada svih vrijednosti i društvenog konteksta u kojem se pojavio (propast starog sustava i divlji rast kapitalizma), danas sasvim rijedak u književnosti, koja najčešće tematizira samo etičke probleme. Na kraju se, istina, opredjeljuje za “život”, ali s gorkim okusom istine u ustima, čime je ljudska sudbina, ako ne prevladana, onda barem zaokružena. Što se tiče jezika, roman je također besprijekoran – radi se o živom, sočnom, bogatom govornom jeziku, gdjegdje uličnom, gdjegdje poetskom, ali u svakom trenutku njegovom, a ne tuđem jeziku, u koji se autor uspio pretočiti i na njemu zasnovati pojmove, odnosno značenja, daleko od svake frazeologije. Sjajan, inovativan roman izuzetno darovitog pisca, koji zna o čemu govori, i pruža nadu u kvalitetan nastavak u budućnosti.

 

—

Nagrada će biti dodijeljena 17. studenog 2026. u Zagrebu.

Nagradu Janko Polić Kamov ustanovilo je Hrvatsko društvo pisaca 2014. godine, a kriterij odabira prvenstveno je književna izvrsnost. Nagrada istovremeno promiče inovativnost, bilo u stilsko-jezičnom ili u tematskom smislu.