Dnevnik iz karantene: ANDRIJA ŠKARE

Škare

Pranje ruku

 

Pranje ruku i ja imamo dugu zajedničku povijest. U djetinjstvu sam imao jednu skoro manijakalnu, pretjeranu fazu u kojoj sam prao ruke svaki put kad je nešto prljavo uopće bilo u prilici proći blizu mene. Dakle, stalno. Nije bilo potrebe za psiholozima, roditelji su sa mnom odradili jedan ozbiljniji razgovor i to je bilo to, shvatio sam. Još uvijek pamtim tatinu rečenicu, intonaciju i izraz lica kada mi je objašnjavao da postoje i korisne bakterije, a vjerovao sam mu bespogovorno jer je u sebi objedinjavao autoritete oca i doktora znanosti, istovremeno vrlo ozbiljan i očinski blag. To ne znači da ćeš zbog toga sada ići jesti zemlju, točno tako je rekao. I nasmiješio se, da shvatim. Shvatio sam.
Unatoč tome što sam prestao pretjerivati, ta klica pretjerivanja s pranjem ruku je ostala negdje duboko usađena. Možda bi danas bilo potrebe za psiholozima. Iako sam prao ruke onoliko često koliko je to po svim razumnim kriterijima normalno, uvijek sam se osjećao kao netko tko pere ruke i više od toga. I ljudi su to prepoznavali pa su najmanje dvojica mojih prijatelja po tom pitanju bili i gori (bolji?) od mene, a što smo ustanovili vrlo rano u našem poznanstvu.

Pranje ruku nije samo pranje ruku, to je jasno svima. Upleteno je u taj čin štošta drugo, simbolično i stvarno, jedna od manifestacija hipohondrije i način da se nosiš s vlastitom savješću, strah od bakterija i virusa, ali i želja za povratkom u nevinost, u nemoguće vrijeme kada još ništa nisi zgriješio jer još nisi imao priliku iako si, naravno, počeo griješiti čim si udahnuo ovaj zemaljski zrak.

Moj splitski drug i kolega kojem ću zaštititi identitet jedan je od ove dvojice koji su vrlo rano prepoznali da dijelimo strah od bakterija. Iako je on daleko ekstremniji, naslutio je i kod mene tu klicu pretjerivanja s pranjem ruku pa mi se laka srca povjerio, znao je da ga neću zajebavati, znao je da ću shvatiti. Jednom smo prilikom hodali Marmontovom, on, njegova djevojka i ja. Žarko ljeto, kolovoz mjesec, predvečerje. Njemu s nečijeg klima-uređaja kapne kap vode na lice. Potpuno se izgubi, pocrveni, a onda se pribere, ali zapovijedi da idemo prema najbližem kiosku. Tamo kupi malu bocu votke. To ćeš sada piti?, pitam zgranut i zbunjen. Stvarno si amater, nasmiješi se njegova djevojka, a on, ne časeći časa, nasred Marmontove usred kolovoza mjeseca, otvara bočicu Vigor votke i polijeva se po licu, na ono mjesto gdje mu je kapnulo iz nečijeg tuđeg klima-uređaja, ali i svuda okolo. Dezinfekcija.

Volio sam se družiti s njim, ne samo zato što se postavljen pored njegovog moj problem činio malenim. Bili smo stvarno dobri drugovi, ali istina je da sam u njegovom ponašanju vidio jednu verziju sebe kakav sam mogao postati da nisam prestao na vrijeme. Nije ta verzija bila nešto posebno zastrašujuća, i tako se može živjeti, samo što mi se više sviđala aktualna, ona u kojoj u svakodnevnim okolnostima ne osjećam potrebu za dezinfekcijom.
Znao sam katkad, kad bih se vratio iz večernjeg izlaska, s nešto promila u krvi i svemirskim umorom na plećima, izuti cipele, skinuti kaput i sjesti na kauč a da nisam oprao ruke. Ne bih ništa dirao, samo bih tako sjeo, da se malo odmorim. Nekad bih i zaspao, tako, neopranih ruku. To je, pretpostavit ću, znak da sam barem djelomice izliječen.
Istovremeno, to mi se sada čini kao neviđen luksuz.

 

Gospodin disciplina

Moj najbolji prijatelj, čiji ću identitet zaštititi, visoko je pozicionirani direktor u jednoj financijskoj instituciji. Baš u vrijeme kada je proglašena globalna epidemija bio je na sastanku s dvadeset ljudi koji se jednostavno nije mogao izbjeći. Ispostavilo se da je jedna od sudionica sastanka pozitivna na virus i da svi koji su sudjelovali moraju u samoizolaciju.
Odgovoran, ozbiljan i discipliniran kakav već jest, to je jako ozbiljno shvatio. Četverogodišnji sin je privremeno deložiran iz svoje sobe i ona je pretvorena u karantenu. Punih četrnaest dana je nije napuštao. Izlazio je doslovno samo na toalet, a u to vrijeme su ostali ukućani – supruga, sin i desetomjesečna kći – bili u drugoj prostoriji, iza zatvorenih vrata. Epidemiolog mu je rekao da može kontaktirati s drugim članovima obitelji, ali samo uz razmak od dva metra, s maskom i ne više od petnaest minuta dnevno. Nisu željeli riskirati, strogo su se držali pravila. Supruga mu je jelo ostavljala pred vratima, a sin mu je ispod vrata gurao svoje crteže.
To je za mene najupečatljivija slika svega ovoga.
Moj zatvoreni prijatelj kojem njegov četverogodišnji sin gura ispod vrata svoje crteže.

 

Hipohondrija ili ne

Osmi mart, dan žena, rođendan slavi moja prijateljica (čiji ću identitet, pogodili ste, zaštititi). U stanu smo, na visokom katu nebodera koji će se četrnaest dana kasnije ljuljati kao ljubičasti ljubljeni ljulj. Ima nas dvadesetak, veselo je, još nisu stupile mjere, malo mi se i rugaju što provjeravam je li čista čaša iz koje kanim piti, ali ja to ne radim zbog korone, ja to radim uvijek.

I, kako ti sa svojom hipohondrijom proživljavaš sve ovo, pita me prijatelj pjesnik, a ja ne znam što da mu odgovorim. Razmišljam o astmi zbog koje sam u rizičnoj skupini, razmišljam o mami koja je u godinama, razmišljam o Ivani i njenim roditeljima, o ljudima s posla, teti, bratu, prijateljima, o svima kojima bih mogao prenijeti virus da ga slučajno imam i da ne znam da ga imam.

Ja sam dobro, kažem. I to je potpuna istina. Ja sam u strahu od bolesti iskusan i zabavlja me što ćete vi svi tek sada vidjeti kako je meni bilo sve ovo vrijeme. I stvarno, u tome sam iskusan. I, da, zbog toga mi je možda mrvicu lakše nego onima koji se sada prvi put suočavaju sa strahom tog tipa. Samo, postoji jedna stvar. Iskustvo se opjevava i veliča, ono se ne stječe na silu, a korisno je i pomaže. Sve istina, ali nešto se zaboravlja.
Iskustvo nekad tako jebeno umori.

 

Potres

Nešto više od mjesec dana prije potresa vadio sam zub. Stomatolog s oralne kirurgije mlađi je od mene deset godina, ćaskamo dok čekamo da anestezija počne djelovati. Izuzetno je simpatičan i drag, strpljiv i blag. Ivana je na vratima ordinacije, dobila je dozvolu biti tamo, a on se svom snagom upire o moju čeljust, upozorava me da će se uskoro čuti krckanje, baš tako kaže, krckanje, i da je to normalno.
Ivana kaže da se krckanje čulo i vani, do vrata, a ja joj, usta punih krvi, odgovaram da je vađenje zuba ustvari nasilje prema ljudskom tijelu. Nasilje i točka. Ma koliko stomatolog bio pažljiv i nježan, u srži tog postupka je nasilje, čisto nasilje. I smiješno je ustvari kako moderna medicina nije smislila ništa manje nasilno da se bolesni zub ukloni, vjerojatno se i ne može smisliti ništa manje nasilno.
Vađenja zuba se sjetim u jutru potresa jer opet čujem to krckanje, ali sada ono nije u mojoj glavi, ono je svuda oko mene. Okružuje nas i nije samo, uz krckanje tu je i tutnjanje, štropot, pucanje, krčanje, brundanje i brujanje, čak i zujanje. Kakofonija zvukova kakvu nikada prije nisam čuo i za koju se nadam da nikad više neću čuti. Kakofonija od zidova koji plešu, cigli koje se u njima preslaguju, ormara koji podrhtava i tla koje nam se izmiče pod nogama, kakofonija od žbuke koja pada i rupa u zidu koje nastaju pred našim očima, pločica koje pucaju u kupaonici.
Nešto kasnije smo na ulici, uspjeli smo čak i oprati zube. Dolje, pred zgradom, već je gomila susjeda. Naš prvi susjed s kata istrčao je iz stana i ostavio vrata širom otvorena, kasnije poslijepodne mi šalje sms da se ispriča što nije prvo provjerio kako smo.

Drugi udar nas dočekuje na putu prema automobilu. Nikada nisam mislio da ću moći ozbiljno napisati rečenicu Svijet se doslovno trese, ali svijet se doslovno trese. Nebo je sivo, podmuklo, ljudi zabrinuto promatraju zgradu, čekaju da vide hoće li se srušiti ili će ostati stajati, još ovaj put ipak ostaje, imamo sreće.
Primijetili ste da u ovoj priči nema onih čije bih identitete zaštitio.
U ovome ionako nitko nije zaštićen.

četvrtak, 9.4.2020.

Andrija Škare
 

Andrija Škare rođen je 3. 7. 1981. u Zagrebu. Od samostalnih knjiga objavio: knjigu o zagrebačkim kafićima, kavanama i birtijama S više mlijeka molim (2006.), zbirku priča Život svijeta koji će doći (2014.), knjigu tekstova o točkama na kojima se dodiruju književnost i glazba Slušaj me (2016.), još jednu zbirku priča Društvene igre (2017.) i roman Dva prsta iznad gležnja (2020.). Piše i dalje.