Dnevnik iz karantene: BRANKO MALEŠ

Maleš

Depresivne logike

 

Voli je zbog nesreće koju nosi u sebi. A drugi je mrzi što je toliko voli. Premda je riječ izravno o vrlo gadnoj jednadžbi, tu dogovorena logičnost matematike nipošto ne može biti kirurg, a bogme ni ljepilo. Logičnost  je često samo depresivna… Kao što je kauč preskup da bi mu ispovijedao san. Tu ne pomaže ništa. Legla je ispod njih i umire jer je nitko nema.

Jeste li sretni? Samo to želim znati pa idem, pita ih. Dvojica idiota. Kneževi šute i gledaju dolje, pa nju, kao na sjajnu nepoznatu zemlju koju nikada neće progutati. Pri tome ne mislim na punomoćnog kneza Miškina, opunomoćenika našeg srama. Dijeljenje je operacija iz ljudskog dogovora koji ljudima uvijek ide najteže i bilo je tu, za tzv., života, puno jedinica ravno u sumnjivo srce. Zašto sam poljuljan i depresivan?

Depresiju treba pošumljavati a to nije teško u Hrvatskoj, u Zagrebu, a s koronom i potresom i političarima imam temu. Ponekad umrem pa preskačem realnost i dosadu. Golemu količinu misteriozne sigurnosti može imati samo političar. Budi političar i seli svoj otrov iz stranke u stranku. Svi te podcjenjuju, ali ti – u bilo kojoj državi – slavi koronu i budite si prisni. Zato jer i ona leti kao muha bez gimnazije i pruža neslućene moći. Da ne umiru nevini, očito i nevažni ljudi, korona bi bila letač bez karte i kao turist na svim granicama svijeta, u šumi smrti i podignute temperature, i kao panični seoski čarobnjak obasjan krvavom mjesečinom.

Ne znamo odakle je stigla na naš planet i to na sami kineski plac, i kao da su samo oni krivi za njeno sveplanetno napuhavanje, i žderanje kisika do smrti. Od kada je korona na zemlji aktivirala svoj zagrljaj, život je samo pripremanje za smrt. Ljudi su sirovi leševi marljive korona-karte bez smisla za selekciju. U svemiru ima puno tajni, zamagljene su crnom tintom: ispod se čuje plač i zadnji hropac starijih. Otkuda stiže naredba za smrt?

Zabačenom ulicom sporo prolazi auto nekog starog tipa, odvozi svoj papir. Ja se divim i gledam s prozora, a dan je siv, bljuzgav, neodlučan. Možda su sve to šifre za brisanje starijih osoba. Nikom ne fale, nitko ne plače, ali zašto? Šifra stiže do svake bolesnije bake i bolesnog starca. Zašto nema mjesta za staru smrt? Tko je tamo? Mars mi je u usponu, smrt kuca, nitko ne čeka, ali ljudi umiru na korist svemira! Ljekarnik Harry ima pune ruke posla, pravi je trgovac. Sudbine ispadaju kao karte iz ruku nespretnog magičara. Umorni ljudi, 90 posto planeta.

            Mračno doba. Kali Juga.

 

Cjelina i nesreća / Ambijentalna pošast središta

Horizont mišljenja, ta mjesta zaustavljanja, to pleme planeta, razliveno po našim venama, diktira veselu modu u svijetu sreće u osnovi turobnog ishoda konačnosti, ishoda jednog preslagivanja u nutrini zemlje tu negdje ispod nas. Zbraja se sve o čemu sjetno pjeva slatkasta šansona: zaludne čežnje, višak doživljaja i sav buket svijeta u kojemu smrt brine o zdravlju, a tekst o temi, bolest bilježi svoje pobjede u svojim malim lokalnim događajima. Puno je vrsta nesreća, glođe i proždire sve i svakoga u ove zadnje dane i sve zbog heliocentričnog sustava u kojemu čovjek sebe voli; Čovjek je sunce. Male nesreće odbijaju se kao mali asteroidi, male nesreće kao higijeničari čiste čovjeka, okrvare, zabole i odu u svemir. Tragovi koji ostaju to su ožiljci koji govore o privatnoj povijesti i iskustvu, koje se priča i misli uz sigurnu vatru i ljekovite trave potopljene u toploj vodi. Savršeno prosječan čovjek, koji ne zna što je rizik, ne čezne za cjelinom jer ne zna za tu temu vlastite čežnje, ako mutan osjećaj čežnje, obično iz repertoara sablasnog sutona, uopće osjeća kao nepoznatu gvalju u inače savršenoj kondiciji tijela i duha. On je cjelina i središte u njoj, on je savršen. Dnevne tuđe nesreće se o njega odbijaju, bijedni životi, sav apsurd i mržnja… nema skretanja s puta; voli svoju ženu, svoj posao i svoj televizor i svu svoju djecu, nikako ne budi i ne radi nešto drugo od onoga što ti je naređeno. Takva osoba kronično ne osjeća nedostatak, sretna je u svom nepokolebljivom duhovnom zdravlju, a samo bi neki cinik, recimo ja, mogao reći da je duboko bolestan jer očito pati od figura središta i fleksibilnih orijentira, koje nesvjesno i zaljubljeno namiče u vlastitoj osobi i silini. Zašto čovjek ne cijeni vlastite ožiljke, tu unutarnjost zakazuje, u najgorem slučaju, savršen čovjek središta ne uspijeva osjetiti vlastitu nesreću; on je, reklo se, savršen i uspješno bježi iz teme. Teško je naime pisati o sretnom čovjeku kojemu u stančiću nakon potresa ne curi nijedna slavina, srušeni dimnjak nije napravio bazen na krovu, likvidnost teče u izobilju, hrana se kvari jer je ima neumjereno. Tu nas, usred neke gadne pukotine koja se takmiči s Nebom, drevnog rada vode, niza fantomskih stijena koje, usput, liče na sve poznato… odmah sustiže geolog i njegovo marljivo objašnjenje. Osjećaj krivnje nagriza, a nesreća bira, i ona ima svoje abonirane pacijente.

Hipiji su otišli, ostavili sunce i gomilu praznih boca. Nije ih pratio herojski film. Otišli su bradati, duge kose, na šeširima sa zataknutim šarenim perom, nestala je ta miroljubiva džungla bez najave. Nepotrebna, druga, još veća gomila planeta ih je istrijebila. Dugokosa gomila svijeta došla je u velikom broju na krilima slabašne i simpatične ideologije, prije vremena i otišli ponovno prije vremena. Sjene omiljene utopije koje, kako je i moderno, nestaju, valjda u suton. Ta zadnja kolektivna ljepota koje se danas njihova djeca srame, gledaju ih samo kao roditelje bez prava na prošlost, na LSD-u, mladosti u boji, negativnog cvijeća i te krhke naivnosti. Depresivne logike. U to ekstatično doba, natopljeno humanizmom do neukusa, ta je bitna utopijska gomila pronašla, uza štošta, središte, pojednostavljeni priručni „ideal“ života u opozitnom svijetu vlastitih namjera i računovodstva. Kokain, sintetičke droge, razlivena psihodelija West Coast grupa bili su tada, uz mirotvorstvo, osnovni orijentiri njihova svijeta, koji dakako valja protestom svakodnevno kritizirati i tako legalizirati...

Cjelina nikad nije postojala. Nesreća, ili sreća, osim u ratnim uvjetima, u marketingu, nikad nisu postojale kao kolektivna roba. U iznimnim okolnostima katastrofičkog horizonta ova epidemija uz rat je najveća nesreća nacionalnog razmjera u kontinuitetu nekog naroda. Možda je inicirana prirodom, odvraćanje sudbine poništenja, ili je rezultanta duhovno-modne vremenske dosjetke tzv. stanja stvari kao protežne figure duha vremena, točnije – odsječka određenog vremena. Pozvana je ratna mašinerija, iz bilo kojeg razloga je pokreću ljudi a svaki je rat pogubna izmišljotina ljudske kulture i njenih protagonista. Posljedice su dakako kompleksne, i u korona poraću dugotrajne, ali svakako suosjećajne... Civilni se prostor ljudi međutim sve više smanjuje pa su svakovrsni mali ratovi sve češća slika globalnog nazadovanja i očuvanja dojučerašnje stečene humane Izgrađenosti.

No, unatoč svemu, svaki čovjek ima pravo na vlastitu sreću/nesreću u kojoj mu je dobro i domaće i prirodno u punoj voltaži sunca. Volim takve dane kad je osnovni rezultat neodlučan, a mačak Pero je tu negdje.

srijeda, 29.4.2020.

Branko Maleš

 

Branko Maleš je rođen 1949. u Zagrebu; živi u Zagrebu. Gimnaziju, Tehnološki i Filozofski fakultet završio u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, kritiku, kolumnističku feljtonistiku, dramu. Nagrađivan je i prevodi sa slovenskog i njemačkog.