Dnevnik iz Karantene: DAMIR ŠODAN
OBJAVLJENO: petak, 08.05.2020.
MÉNAGE À TROIS – tri dnevnička zapisa
Naravno da nisi jedini kojemu hrđavi kišobran života
odbija raširiti svoja krila.
Mario Santiago Papasquiaro
֍
15. svibnja 2017., Taos, New Mexico
***
keramički zubi.
duga srebrna pletenica.
tri para čistih gaća
na štriku
i uglancana
dvocijevka.
dođe ti
da kao Navajos Ramón
od jutra do mraka
samo sjediš
i polako otimaš
Bogu dane.
„život je kao kozji mijeh
za vino“,
kaže slijepi starac
iz Puebla.
„samo lijevaš,
pa koliko stane!“
֍
15. travnja 2020., Den Haag, Scheveningen, Nizozemska
Before you start pointing fingers, make sure
your hands are clean.
Bob Marley
operi ruke!
da nije epidemije, ni Dekamerona ne bi bilo
operi ruke!
na ljeto '74. bacio si tako visoko kamen iz babinog dolca na Prisoju, da je trideset godina kasnije taj siloviti projektil razbio glavu jednom budistu u Nepalu
operi ruke!
znanost je pokazala da i psi lako nanjuše grešku u čovjekovom karakteru
operi ruke!
dobro znaš čiji je djed '42. ustrijelio prelijepu Židovku Leu, prkosnu, riđu šnajdericu, samo zato što je kao gradska cura bila imuna na sirove seljačke nasrtaje; naime, voljela je
ustaše koliko i crno ispod noktiju, koliko i smrdljivu ličku rakiju
operi ruke!
tvoj stric je '57. mjesecima silovao ženu lokalnog mesara koji je pobjegao u Njemačku; UDBA je tada mogla što je htjela, ali žrtva se na koncu zaljubila u zlostavljača, jer
„ljubav mačem na mač ne uzvraća!“
operi ruke!
sredstvo za čišćenje sanitarnih površina u Jugoslaviji je 70-ih bilo omiljeno tajno
oružje samoubilački nastrojenih palanačkih kućanica, ali to je onaj sloj stvarnosti koji ne nalaziš ni u filmovima Živojina Pavlovića
operi ruke!
lisicama su te vezali za srpskog generala koji ti je cijelim putem do Sarajeva detaljno prepričavao Woukove Vjetrove rata; „jes' vidio, upičkala se beštija, ha...“, rekao je Muhamed nakon što smo ga iskrcali, da bismo uskoro na 10.000 metara iznad balkanskih gudura
načeli tešku dvolitrenku Johnnie Walkera
operi ruke!
prevrnuo si njima u životu više dolara nego nezasitni prsti Roberta Mugabea
operi ruke!
neka ti duša širi miris Plavog radiona
operi ruke!
Željana je plakala trudna i sâma one kišne noći nasred Trasteverea, da bi deset godina
poslije postala osobna tajnica Pavarottija
operi ruke!
J. G. Ballard je jedini pisac dostojan ovog vremena
operi ruke!
oprosti sebi što nisi s Laylom i Jasmine otišao u Rabat na onu obiteljsku svetkovinu,
a volio si ih gledati kako se gole otimaju za jastuk na tvom razvučenom trosjedu
operi ruke!
Tesla je samo amblem na haubi skupog automobila
operi ruke!
ne vjeruj Woodyju Harrelsonu jer nosi odijelo od konoplje i ispreda sumanute teorije
zavjere
operi ruke!
za vrijeme bubonske kuge Shakespeare je napisao Kralja Leara, Macbetha i Antonija & Kleopatru
operi ruke!
Smrdo, Kanta i Šizi su Jokinom starom povremeno konfiscirali talijansku pornografiju;
Andro ih je poslije razbio na parkiralištu nakon što je pronašao petnaestogodišnjom žudnjom umrljanu naslovnicu
operi ruke!
jer čistoća je pola zdravlja, a prljavština ona druga polovica;
tako je to postavljeno, to je drevna manihejska računica
operi ruke!
na hrvatskom „nada“ znači sve, a na španjolskom – „ništa“!
operi ruke!
pomisli na lica onih doktora kad su u hramu ugledali
dvanaestogodišnjeg Krista.
֍
5. srpnja 2054., Zagreb, Hrvatska
sretan ti rođendan, dragi dnevniče!
jutros mi je patronažna sestra udijelila
kompliment kad je kazala da se na temelju
mojih intimnih dijelova
ne bi dalo zaključiti da imam baš toliko godina.
kakva izjava! dobro nisam pao s kreveta.
to je od silnog apstiniranja, došlo mi je da joj kažem,
ali nisam, jer u biti na što god da je ciljala,
zvučalo je obećavajuće, pa sam joj dao dobru napojnicu.
da bi gospodična na odlasku, dok je slagala posteljinu,
znakovito isturila čvrstu i oblu pozadinu.
možda bi bila spremna i na nešto više
ako bih se osokolio i izašao s nekim
konkretnim prijedlogom?
neko sam vrijeme kontemplirao o tome
zureći nijemo u onu veprovu glavu
što ju je otac dobio na poklon od Tita osobno
'73. na lovištu u Bugojnu.
na današnji dan, kad sam navršio šezdeset četvrtu
ostavila me žena.
nešto kao u pjesmi Beatlesa, samo obratno.
tako to biva kad oženiš lijepu i puno mlađu.
u početku ti imponira, poslije te iritira.
otišla je s mladim, naočitim Sirijcem,
učiteljem suvremenog plesa i pilatesa.
poslije su dobili blizance.
oni su danas savjetnici „našeg premijera“,
tog ulickanog fićfirića i narcisa.
„njegova lijeva i desna ruka“, kako kažu novinari.
dakle, ovdje je još samo tiskovna glupost vječita,
neuništiva kao plastika.
ali zašto zapisujem sve ovo što ionako predobro znam?
valjda da se podsjetim da sam nekoć bio netko tko ima biografiju,
autentičnu egzistenciju ili možda samo zato da umaknem
podmuklom Alzheimeru?
uglavnom, Denis mi je digao pozdrav
deset godina kasnije. zasmetalo mu je što sam ga upozorio
da je MDMA ipak opasna droga
i da samo potpuni kreten može sebi na vrat istetovirati nešto poput:
don't kill my vibe, bitch!
ponekad ga škicnem na Instagramu.
korpulentni šef scijentološke ispostave u Zürichu.
nekakva odbojna ljudeskara s visokim zaliscima.
kao da nije moj sin, nego klon L. Rona Hubbarda.
a bio je divno dijete, wunderkind na flauti.
kako je samo već kao desetogodišnjak prašio Varesea, Messiaena, Dutillleuxa...
ni prijatelja – moram li napomenuti – više nema.
sve ih je pomeo onaj jezivi treći val korone.
samo mi odavno mrtvi Leo uporno dolazi u snovima.
odapeo je kad smo imali dvadeset sedam.
što se može, prvi povratak Saturna.
bio je darovit tekstopisac i solidan gitarista.
sad svaki put kad se ukaže veli: „Remeta, pokaži mi još jednom
neki od onih otvorenih štimova!“
koja dobričina, i u raju mu je perfekcija zvijezda vodilja.
doduše, Vibor je još tu.
sredio je da mi gore na klinici, kako on veli, „Sestara
milosrdnih bludnica“, u dogledno vrijeme izvade
Heliosov čip za preveniranje
„infektivnih respiratornih komplikacija“.
neka bar smrt bude dio prirodne selekcije,
a ne socijalne konfekcije.
sjajan ludak je taj doktor Urem,
još uvijek vozi električni romobil, puši skank
i iščitava Heideggera,
kao da mu je tek pedeseta.
a ja noću sanjam ružičaste, prozirne ampule Amorexa,
tri puta jače od Cialisa, ali kakva korist kad još od Covida-29
nema visokog ni niskog eskorta.
ponekad pomislim, kako to da je sve isparilo, osim sjećanja na seks,
koje me nikad nije napustilo, ali to uopće nije zabavno.
taj eros koji pokušava nadigrati thanatosa.
u svoje sam se vrijeme načitao knjiga, sve redom, ruski klasici,
engleski i francuski modernisti, egzistencijalisti, Skandinavci, skoro cijeli
Žižek, američka poezija...
ali tek sad vidim da sam zapravo bio samo nadobudna budaletina.
za Božić mi je umjetna hidraulična vagina „Sappho“
ukliještila nježnik.
dakle, samo totalni idioti mogu takvo seksualno pomagalo
nazivati po lezbijskoj ikoni, antičkoj pjesnikinji.
to više od svega govori o zbrci i površnosti vremena
u kojem živimo.
srećom, provajder je odmah poslao dežurnu ekipu.
dvije Kineskinje i crnog rotvajlera.
nigdje logike!
ali živimo u epohi nepostavljanja kompliciranih pitanja.
što se može – likvidna modernost
jednako moderna likvidacija.
samo sam ih pustio da odrade posao
i nakon pola sata zaspao.
prošli tjedan sam opet skoro dobio infarkt u kolicima
kad je u lift ušla ona Mirta, TV voditeljica, u štiklama.
jer lijepo se dalo vidjeti da je gola ispod tankog drap Burberryja.
urođeni stid i osjećaj krivice su mi praktički spasili život.
nisam naprosto imao obraza umrijeti tamo pred njenim iskvarcanim nogama.
ja sam ipak čovjek nekog drugog vremena.
dijete nekoć perspektivnih partijskih kadrova.
ali kako samo okrutno vrijeme leti, kao Benjaminov
Anđeo povijesti.
„zmig-zmag“, rekao bi Fellini kroz usta Mastroiannija.
no najgori od svega je taj bol što stiže jutrom naglo i silovito
poput cunamija, i ne popušta sve do sumraka.
ima dana kad bih prodao Isusa za par doza
morfija, kad bih samo imao prava
na Njega.
povrh svega, od silnog zurenja u devedesetinčni ekran
oči me nepodnošljivo svrbe.
srećom, više barem nitko ne pita gdje sam bio '91.!
petak, 8.5.2020.
Damir Šodan
Damir Šodan (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, urednik i nagrađivani dramski pisac diplomirao je engleski jezik i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosada je objavio dvadesetak naslova, među kojima su pet knjiga pjesama, dvije knjige izabranih drama, antologija suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, Drugom stranom (2010), te brojni prijevodi iz angloameričke poezije (Charles Bukowski, Raymond Carver, Richard Brautigan, Charles Simic, Leonard Cohen, Frank O'Hara i dr.) Urednik je prijevodne poezije u časopisu Poezija HDP-a i član Hrvatskog centra PEN-a. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a danas je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi u Haagu i u Splitu.