Dnevnik iz karantene: DINKO KREHO

Kreho

Noćni život u izolaciji

 

0.

Otkako je na snazi pandemijski režim, spavam dvostruko više. Ustvari, može se reći da sam razvio posve drugačiji nagon za spavanjem: nekakva teška, tupava pospanost u tren oka mi se natovari na vrat i skrši me. Može se pojaviti ujutro, poslijepodne, navečer, prije ili poslije ručka, dok radim, čitam ili gledam film; ne ravna se ni po kakvom rasporedu ili (bio)ritmu koji bih mogao detektirati. Premda vježbam koliko god mi okolnosti to dopuštaju, tzv. zdravi umor nikako da me posjeti; mogu računati tek na obamirući, zatupljujući kvazi-umor. Kao da mi um − ne nužno i tijelo − ode u instant-hibernaciju.

Predugo, prečesto i “pretvrdo” spavanje proizvodi upravo takve snove − i to nemilice. Snovi me salijeću bez pardona, kao da je mašina nesvjesnog riješila da me samelje baš sad kad sam posebno ranjiv. Katkad se probudim naprosto iscrpljen, iscijeđen turbulentnim događanjima na svojoj unutarnjoj pozornici. Činjenica da sam jedini svjedok tog nesvakidašnje istrajnog noćnog života demoralizira me i raduje istodobno.

 

1.

T. i ja se spuštamo niz krakove i krakove stepeništa s kojeg je netko sistematski odstranio gelender. U suterenskom stanu u koji stižemo održava se tulum u organizaciji ekipe s radija koju poznajem preko T. Stan je zatrpan, zapušten, ustajao, no ljudi su iznimno srdačni. S vrata me nude jelom i pićem. a ja odgovaram da ću se rado pridružiti, samo dok skoknem na WC. Na to se svi krenu gurkati, smijuljiti, pogledavati. Je li problem?, pitam. Naprotiv, kaže T., samo je situacija specifična. Zbunjen sam a T. se smije, zajedno s cijelim društvom: idi, ohrabruju me, to moraš sam vidjeti. 

WC se nalazi u sklopu raskošne kupaonice s početka dvadesetog stoljeća, koja se osim izgledom ističe i dimenzijama: u odnosu na cjelinu stana nemoguće je velika, kao da se nalazi u kakvom hiperprostornom džepu. Ipak, u toj prostoriji najviše me fascinira jedan tablet, smješten poviše pisoara, u naručju kamenog anđelka. Na njegovom ekranu defiliraju neopisivo lijepe slike planina, plaža, kanjona, zalazaka sunca i jutarnjih izmaglica − toliko lijepe da zbog njih zaboravim i na fiziološke potrebe zbog kojih sam došao. Prilijepim se uz ekran i buljim, hipnotiziran, u taj čarobni desktop art; od ganutosti mi naviru suze. Ipak, i dalje do mene dopiru glasovi T. i ostalih, koji se, čini se, sve bolje zabavljaju. Imam potrebu podijeliti doživljaj s njima, ali se ne mogu odvojiti od tableta, a ne mogu ga ni uzeti sa sobom: prikopčan je u zid, ne u struju već ravno u zid, sponom koja više podsjeća na pipak nekog živoga bića nego na kabl. Žamor i smijeh u drugoj prostoriji sve su glasniji, sve privlačniji, kao da me ciljano mame; ja želim biti dijelom tuluma, ali ne mogu napustiti prizore s tableta. Na to su, dakle, mislili kad su rekli da moram sam vidjeti! Dokle će me još pustiti da patim?

 

2.

Imamo uljeza. U gluho doba infiltrirao se u naš stan na zagrebačkoj periferiji i ponaša se kao svoj na svome: lupa vratima, pušta vodu u kuhinji, pali svjetlo u kupatilu bez bojazni da će uzbuniti domaćine. Bez riječi je pao dogovor da se ide u kontranapad. Pravimo da spavamo, a vrebamo: J. se mic-po-mic izvlači iz kreveta, cilja trpezariju, ja pokrivačem kamufliram svjetiljku. Akcija! U nindža maniru skačem na ormar, usmjeravam mobitel u tamu i derem se: vade retro, Satana! J. optrčava trpezariju, kuhinju i hodnik, i stiže natrag u sobu. Međutim, sami smo. Netko je bio tu, ostavio je jasne tragove - ali je tajanstveno ispario.

Izjutra stiže Željko Mitrović. Naš stan je, naime, zapravo replika: nalazimo se u hotelu čiji apartmani repliciraju domove svojih gostiju, a koji je u vlasništvu Pinka (sad vidim i logo tvrtke, i to onaj iz devedesetih, istaknut na zidu). Mitrović, u međuvremenu obaviješten o neugodnostima koje smo prethodne noći pretrpjeli, na sva se usta ispričava i nudi nam da o njegovom trošku ostanemo koliko god želimo, “u svom ili bilo čijem stanu”. Moli nas za razumijevanje: znate kako je, veli, tek što vam krene stvori se vojska zavidnih koji nastoje srušiti to što ste sagradili. Ostavlja nas u uvjerenju da o noćnom incidentu zna daleko više nego što želi otkriti.

Stojimo ispred hotela i dumamo što nam je činiti. Oko nas je Hrasno, sarajevsko naselje, ali umjesto zgradama napučeno je kamp-kućicama. Dok se sunce razliježe u zenitu, ulice preplavljaju kolone školaraca, dva po dva, u uniformama kakve poznajem iz mangi.

 

3.

Spremam se za let, toliko spokojan da mi je to i u snu čudno. Možda zato što je posrijedi nesvakidašnji “let”: avion će voziti cestom do Starsbourga, u kojem ćemo popuniti formulare za ulazak u Austriju, a onda, ukoliko sve bude išlo po planu, poletjeti za Beč. Krećemo, po nekoj mješavini autoceste i piste, po kojoj krstare drugi avioni, kao i gigantski autobusi, kamioni i razna hibridna vozila; dok kroz prozor pratim kako se klate na vjetru, obuzima me san.

Budim se na strasburškom aerodromu. Shvaćam da sam prespavao zaustavljanje u gradu, i tako propustio priliku da kupim strip ili knjigu; od te spoznaje nepodnošljivo mi se plače. Na samom aerodromu ne stignem u kupovinu: već je moj red na šalteru. Službenica, obučena u uniformu stjuardese, uzima mi iz ruke formular, za koji nisam bio svjestan ni da ga imam, a kamoli da sam ga, kako se ispostavlja, već ispunio. Paničarim da sam napisao nešto pogrešno, da će me sigurno vratiti, ako ne i uhapsiti. Međutim, službenica nonšalantno veli da izvolim proći - na formular jedva da je i bacila oko. Uto se sjetim pravog razloga svog dolaska u Beč.

Službenica-graničarka, ispostavlja se, nekadašnja je bh diplomatkinja, koja je nakon masovnoga obavještajno-korupcijskog skandala dobila azil u Austriji, a k tomu je i moja daleka rodica. Sad pod novim imenom i identitetom, uz temeljit fizički makeover − bila je bjelkinja a sad mi se čini kao Azijatkinja − radi za austrijsku obavještajnu službu. Ja sam pak doputovao sa zadatkom da pomognem njoj i njenim kolegama da izvrše atentat na Davida Albaharija. Međutim, već sam od ranije odlučio da ću igrati dvostruku igru i pokušati ih spriječiti u tom naumu.

Na ogromnom platou u planinskom kršu održavaju se utrke lebdećim vozilima nalik na repulsocraftove iz Ratova zvijezda. Albahari nosi šešir i svečanu sivu tuniku; kao veliki ljubitelj utrka među prvima je zauzeo mjesto na tribinama. Plan je da ga okružimo u gužvi i ubrizgamo mu smrtonosnu injekciju. No, kad Albahari ustane i krene prema jednoj od WC kabina raspoređenih povrh provalije, ja shvatim da su Austrijanci promijenili planove: priredit će mu sačekušu kod WC-a i gurnuti ga u provaliju. Panično dozivam Albaharija, a moj se glas materijalizira iznad kanjona, poprima nebeskoplavu boju; svi vide moj glas i pokazuju na njega, svi osim pisca, i dalje blaženo nesvjesnog opasnosti koja se nad njega nadvila. 

 

4.

Još jedan dernek, preciznije, after: ljudi neobavezno đuskaju, izležavaju se, ćaskaju. Isprva mi se čini da nikoga ne poznajem, a potom u polumraku razaznam E. Ugodno iznenađenje − reklo bi se, obostrano. Zajedno se smještamo na razvučeni kauč; dok meljem o tko zna čemu, koljena i laktovi nam se ovlaš dodiruju. Puno sam opušteniji nego kad sam stigao: gotovo da bih bio u stanju zaspati. Gdje si ti, jedva te nađoh!, prene me glas. Mama. Znaš da se kod doktora ne kasni, kaže. Djeluje zabrinuto. Moram vidjeti s rajom, odgovaram. Međutim, ni E. ni ostalih sudionika zabave u stanu više nema; napolju sviće. Nemam izbora nego krenuti s majkom.

Nakon nekoliko vratolomnih zavoja stižemo u bolnicu, smještenu duboko u brdima. S vrata ulazimo u ogromni dnevni boravak, pun igračaka, knjiga, sprava za vježbanje i jastuka za izležavanje. Žena mojih godina, možda i mlađa, dočekuje nas s punom fasciklom − mojom dokumentacijom. Ja sam glavna pedijatrica, srdačno se predstavlja, dobrodošao! Nema simptoma, majka se ubaci, ali to danas ništa ne znači. Dobro je, kaže pedijatrica, pametno. Znaš − obraća se meni − i zdravlje i život su proces. Sad kad se znamo, mi smo tim.

četvrtak, 16. 4. 2020.

Dinko Kreho                            

 

Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) objavio je pjesničke knjige Ravno sa pokretne trake (2006), Zapažanja o anđelima (2009) i Simptomi (2019), esejističku knjigu Bio sam mladi pisac (2019), te, u koautorstvu s Darijem Bevandom, radio dramu Bezdrov: zvižduk u noći (2013). Bio je suradnik projekta Alternativna književna tumačenja (AKT), jedan od urednika dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, kao i voditelj tribine Od riječi do riječi u književnom klubu Booksa u Zagrebu. Publicističke, književnokritičke i novinarske tekstove posljednjih godina objavljuje na portalu booksa.hr i u tjedniku Novosti. Prevodi s francuskog jezika, a sa skupinom Centar za kazalište potlačenih - POKAZ bavi se i kazališnom praksom. Trenutno živi u Zagrebu.