Dnevnik iz karantene: IVICA PRTENJAČA

Prtenjača

Lovac na kisik i kvasac

Kaj se plašite? Pa ja bi to sve steral na Sljeme, pa na grah u Grafičar i da vidiš kak korona nestane.

Više seksa je trebalo na vreme!

Ja se ne bojim, imam srce ko bik!

Kaj i vi skupljate zalihe, nemojte mi reć da se i vi, sused, bojite?

Sad ću napokon pročitati knjigu koju si mi dao! Koju? Pa Otok! Ali ja nemam ni jednu knjigu koja se tako zove. Jao, koja si ti picajzla.

Stanite u red, razmak! (mesar, potiho, oštreći sataru, što ja ovo volim).

De si stari ratni druže, (mesaru) kaj je ovo, kaj se sećaš kak smo tenkove grizli, kaj je ovo? Mesar se smije (pretpostavka) ne vidi se dobro jer ima masku do očiju.

Jel prenosi blitva koronu? Ne, kaj bi prenosila, pa to je naša, tu iz Prečkog. Domaća znači? Da, tu odma, kraj autoputa.

*

Mnogo je toga što bih u ovaj popis glasova i rečenica kojima sam okružen u posljednje vrijeme moglo ući i tamo ostati kao zapis jedne izokrenute stvarnosti. Ali, ne treba pretjerivati, siguran sam da je ovo tek početak.

*

Sredinom veljače moj otac, teški plućni bolesnik, došao je sa svoga sela, iz kućice uvaljane u salatu i bevandu, tišinu i lebdeće, ali sporije umiranje, na kontrolu u bolnicu Jordanovac, u Zagrebu. Trebao je ostati uobičajena tri dana, ali njegov se boravak ovdje produžio na tri tjedna. U tom je vremenu saznao da mu se kapacitet pluća smanjio, a plinovi u krvi izmiješali u vrlo nezdravu omjeru. Njegovih devet litara kisika na sat što mu ih je dosad u pluća upuhivao respirator namješten na maksimum postalo je nedostatno. U bolnici je ležao u sobi šest, s maskom na licu i priključkom na petnaest litara. To je ujedno i bolnički maksimum. Došli smo do ruba. Svakodnevno sam odlazio na Jordanovac, prijepodne i poslijepodne, boravio s majkom uz njega, lovio tračke klimave nade u razgovorima s liječnicima. Ali nada je bila migoljiva, skliska riba. Na kraju, siguran sam da to što se ljeskalo u prozirnoj plitkoći i nije bilo ništa do lom svjetla na sitnom kamenju, u bistrini spoznaje o rastanku. Ali, ja sam se dosad naučio čvrsto držati za svoje privide, hvatati se za povjetarce i nevidljivo pomicanje tektonskih ploča na sjevernoazijskom rasjedu, za tekstonske ploče kojima sam pred nevremenom pokrivao glavu tipkajući istinu o prividima i njihovom ljeskanju. Ponekad, točnije često ništa zdravije i postojanije i nisam imao. Osim toga da stanoviti font prebacim preko glave kao? Čeladu, to bih najradije napisao, ali to je slovenska riječ za kacigu koja je pak hrvatska riječ za srpsku šljem. Dakle, po putu do rješenja gubim snagu svog rješenja. U redu, čelada. Zato što ona za mene ne znači ni kacigu ni šljem, premda to jest. Ona je, ta čelada prije oblog od rastvorene šake, s toplim jagodicama, položene na ono mjesto gdje je ne krzmajući mnogo, umakla kosa.

*

Uskoro, u naše živote uselit će se korona virus i naši će se dolasci u bolnicu, u posjetu ocu, prorijediti i svesti na čekanje iza zatvorenih staklenih vrata, da naiđe neka sestra i da onda odškrine vrata bolesničke sobe broj jedan, (gdje su ga u međuvremenu prebacili) da mu onda mahnemo i po sestri k njemu pošaljemo vrećicu s napolitankama, voćem i sličnim stvarima. Svakoga puta sve manju, on je prestajao jesti, što zbog te maske koja mu je prekrivala više od pola lica, što zbog pogoršanja svog i psihičkog i fizičkog stanja. Koliko bismo ga preko telefona uspjeli razumjeti, on je u nekoj firmi pretvorenoj u logor, sestre su čuvari, a uprava je pobjegla u Austriju. Drže ih ovdje zato što im se spremaju oduzeti kuću. I dvadeset godina stari renault clio. Gubio se. I mi smo ga gubili u toj nemogućnosti kontakta, u sobi broj jedan bilo je staro dijete na samrti koje je svim svojim preostalim snagama žudjelo za utjehom. Između njega kojem otimaju kuću i nas koji mu tu kuću pokušavamo vratiti, u bravi na staklenim vratima sakrila se korona. Ona nas je razdvojila. Ali siguran sam da je to tek početak razdvajanja. Dani koji će slijediti to će brzo potvrditi.

*

Nekako sam uspio izvući oca iz bolnice. Sanitetskim vozilom prebacili smo ga u njegovo selo, tri stotine kilometara od bolnice. Cijelo je vrijeme bio prikopčan na ogromnu bocu s kisikom, izgledala je kao avionska bomba iz tv kalendara, istovarena s bezbroj takvih na grad u plamenu. Ja sam se uputio ranije, dočekao montera iz poduzeća koje iznajmljuje respiratore. Spojili smo dva aparata od devet litara i testirali protok zraka. Sve je funkcioniralo. Platio sam i ostao sam na dvorištu s rukama koje nisu mogle stati u kuću. Tim sam rukama mahao kombiju što se uskoro zaustavio pred avlijom. Vozač i mlađa sestra oca su na krevetu izvukli kroz stražnja vrata vozila i odvezli ga na ulaz u kuću. Tamo je bila stepenica i nije bilo sigurno naginjati krevet. Nije bilo ni dovoljno mjesta. Prišao sam, podvukao ruke pod ramena i koljena, podignuo svoga oca i unio ga u kuću, na rasklopljeni trosjed. Majka je odmah spojila kanilu s kisikom iz oba respiratora što su gotovo vedro zabrujali u hodniku. Moj otac bio je lagan, gotovo bez težine. Usuđujem li se reći da je jedan dio njegove težine već otišao s ovoga svijeta, da je negdje u blizini, ali da se već razdvojio od ovog podneva?

Da. Bio je polumrtav čovjek.

Vozač i sestra brzo su nas napustili. Majka je stajala uz krevet i plakala. Tiho, tako da se nitko u logoru ne zbuni i slučajno ne odustane od planirane otimačine. Di sam ja? upitao je. U svojoj si kući, odgovorila je majka. A onda je zatvorio oči.

Probudio se za nekoliko minuta. Ona se težina vratila u njegovo mršavo tijelo. Osjetio sam to dok sam ga pridizao da pojede juhu što ju je majka na brzinu odledila. Na tanjuru je plutalo, razrezano u komadiće, jedno pačje srce.

Eto, uspjeli smo.

Već nekoliko dana nakon toga očevo se stanje značajno popravilo. Respiratori rade, zrak struji dugačkom cjevčicom do njegovih pluća, logor je zaboravljen. Dobar je, kaže majka, baš je dobar, kakav je bio.

*

Jutros pomišljam da bih trebao posaditi nekoliko voćki. Trešnju, marelicu i šljivu. Jabuka ima i previše. I krušku, da. Ove tri kruške koje imam dozrijevaju u kolovozu, tako da nas po povratku s mora, ne dočeka niti jedna na grani. Ali gdje da sad kupim sadnice? Sve je zatvoreno sljedećih mjesec dana. I što će biti s tim sadnicama nekupljenim, neposađenim na vrijeme, izraslim iza staklenih zidova, izgubljenih u aritmiji koja upravo trese gotovo klonulo srce svakodnevice?

*

Za nekoliko dana istječe mi registracija. Rade li tehnički pregledi? Moram li to učiniti ili postoji mogućnost produženja? Ali ionako ne idem nigdje osim u voćnjak. Tamo sjedim na klupici od paleta i slušam djetlića kako udara u obližnjoj šumi. Nije taj voćnjak daleko, četrdeset i dva kilometra u jednom smjeru, pa ne treba mi valjda za to registriran automobil? U doba korone? U tom kraju ljudi i inače slabo registriraju bilo što, traktore, automobile, kamione, nasilje, lopovluk, propast i glib što se podiže u okviru prozora kuća koje tonu u ilovaču. Voćke rastu, sve ostalo se pretvara u ruševinu. Takva je milenijska slika hrvatske provincije. Čovjek u naplatnoj kućici sluša Čavoglave. Nekako je mrzovoljan, a svaki ga put lijepo pozdravim. Registriram to kao svoju malenu nadu u bolje sutra.

*

Zašto nema piletine? Nije pilad narasla!

Zašto nema teletine? Nije telad zaklana, bit će!

Zašto nema kvasca? Joj pa kak nema? Nema. Pa uzmite prašak za pecivo, bu vam se dignulo i s njim.

petak, 20.3.2020.

Ivica Prtenjača

 

Biografija:

Ivica Prtenjača rođen je 1969. u Rijeci, gdje je studirao kroatistiku na Pedagoškom fakultetu.
Radi od svoje petnaeste godine kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik.  Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, novinske kolumne, a često vodi i književne festivale, promocije ili književne sajmove. Objavio je niz prevođenih i nagrađivanih knjiga. Živi i radi u Zagrebu.