Dnevnik iz karantene: PREDRAG VRABEC

Vrabec

Ranjeni jezik

 

Tamna pozadina slike

Svijetlost je bila tako jaka da sam morala spustiti kapke. Tu iza nabora oka poput mudre sove napipala sam slojeve tame. Što sam duže boravila u toj kući nekim meni do tada nepoznatim osjetilom prepoznavala bi stvari. One su mene znale odavno, pa je to bila prigoda da se popije gorak, taman čaj. Neumitno je bilo da se nalazim na proplanku. Svježina vjetra u nosnicama to mi je kazivala. Ruka makinalno krenula je kroz prostor. Imala sam potrebu da nekoga dotaknem, pomilujem.  Nevidljivost je bila dobra. Nije me tjerala ni na što. Osim na pjevanje. Mogao ga je ćuti onaj koji me voli. Molila sam molitvu za početak, kraj dana kako bi oblikovala krug u kome stanujem. Kako bi sebi omogućila slobodu kretanja, kako bi dopustila onome s klupkom mirisa da mi priđe. Kako bi linije što klize mogle slijediti jedna drugu. Kako bi se na koncu utkale u zlatno, u crveno što skriveno boravi u tamnoj pozadini slike. Kako bi u predvečerje otvorila oči. Pogledala kroz prozor. Ugnijezdila se u tijelu prostora, bivajući vidljiva, nevidljiva istovremeno. Pristupačna svakome koga je dodirnula kiša. Kiša iz moga oka.

 

Oko pet sati noću

Ptice cvrkuću. Potrebno je poslušati tu kompoziciju. Kristalnu, jasnu. Zvuk je poput bronhi bombona. Progutaš ga grlom, nosnicama, one budu čiste kao nikada do sada. Susjedstvo spava. Ne zna šta propušta. Da li da ih probudim, budilicom od dubine stvari, budilicom od susreta, budilicom od utjehe. Netko ispred mene gumicom briše prostor. Neviđeno hrabro, bez straha. Mogu ući u tu prazninu. Tu je moguće nastaviti, pronaći dobro mjesto za želju za slobodom, životom koji pripada tebi. Tako ostvariti pravo na život. Ne više biti odvojen od svijeta, od sebe. Pomak je moguć. Pomak je moguć. Oko pet sati, noću.

 

Pričekaj da ti oči postanu zlatne

Ne postoji drugi put osim puta kušnje. Izlaziš iz posteljine sunca. Čudesno je lijep prostor ispred tebe i u tebi. Lišen strahova. Možeš bez imalo strepnje položiti račun o svakoj sitnici vlastitoga života. Na kalendaru nema više dana. Što će ti. Kada su ti oči postale zlatne.

 

Žarko mi je

Ne treba se svega sjećati. Tako oslobađaš sobu, možeš se u nju nastaniti. Ta soba je tvoja utroba. U njoj nalaziš stvari prošle kao i one koje tek što nisu zakucale na vrata. Neki puta samo od sebe gotovo neočekivano bude mi lijepo, dobro. No zna se dogoditi da me samoća u trenutku pogodi u želudac. Liječim se kako umijem i znam. Hodam noću između četiri i pet sati kvartom, ne susrećem nikoga. Katkada je dovoljno otići do poštanskog sandučića iako znam da u njemu nema ništa. Ponekada, kada se pojavi kratka, neočekivana bol iz kutije za kekse izvadim knjigu koja u njoj stoji. Onda jedno za drugim pojedem tekst, a onda pročitam keks, tako naizmjence. Ponekada iza kuta zaborav se sakrije, pojavi se sjećanje. To sjećanje pronalazi se u knjizi koja se skotrljala s brijega, čas poskakujući, čas padajući, da bi na koncu banula pred mene. Gledate se neko vrijeme, čudite se, nakrivite glave, na koncu puknete u smijeh. Kada pak na putu iz kuhinje u sobu zalutate u mračna vremena kažete: Hannah, zdravo. Pogled njezin učiniti će vas nažigačem, uputiti vas u univerzum, na prvi pogled činiti će vam se sve jasno. No dogoditi se može da lijeka nema, niti ga treba biti. Tada postane žarko, vrlo žarko. Uđete u sobu materinu preminulu pred koji dan kako bi posložili stvari što ostale su za njom skupljane u godinama mnogim. Htjeli bi nekako poravnati stvari, život, nastaviti dalje, tamo od mjesta gdje ste zajedno stali. Uđete u prašinu nataloženu dugo. Stvari potrebne, nepotrebne počinju prijetiti zato što ih se dira. Prohtjelo vam se stvari dovesti u red. Ono ne dirano godinama, posuto prašinom, ne prašta, kadi tamjanom mrtvoga tijela. Kinetika utrobe/duše srušena je. Žarko ti je, žarko vrlo. Mučno ti bude, oči pepeljasto sive. Nema te. Posrčeš, za tobom idu sve stvari koje si pokušao posložiti. Na koncu priđe ona, pita te: Sine, žarko li ti je. Neka. Proći će.

 

Odricanje

Jedem sladoled. Plačem. To je sve što ćete saznati od mene. Pokušate li pitati nju ni ona vam ništa više neće reći. Ono što je rekla meni nikada neću izreći. Jedem sladoled. Plačem.

 

Kadriranje neba/mora, mora/neba

Potopiš tijelo u more, tako da ti vrh glave dodiruje mol a ruke ti raširene. Balansiraš, voda te ljuljuška. Kapci ti otvoreni manje, više. Kadriraju nebo/more, more/nebo. Već kako naiđe, val. Obuhvaćaš sve. Sve što dolazi/odlazi, odlazi/dolazi. Uteg, protuuteg, vanjske, unutrašnje sile izjednačeni su. Skupljaš u sebi različite oblike kretanja što u sebi sadrže sličnosti koje tek treba otkriti. Možda je dostatno stati pred zrcalo oka. Negdje između sunca i sjene. Baš u trenutku kada veliki sat na kupoli crkve otkucava naše malo vrijeme.

 

Kuća od karneola

Uroni se u sobu, jednu, drugu. Pliva se tako, u slijedu mikro tragova što u sebi nose mirise, dodire. Oni što su bili i oni što će biti. Neizbrisivost zapisana je na obrvama, usnicama, u svakoj čestici prašine što  dotakne tijelo. O dlan se oslonio dan i noć. Tijelo kao instrument vibrira, pucketa od energije. Tabani bride pa im je potrebna kupka od sumraka, praskozorja. Zapjeva se u hodu, pusti glas da se prospe. U kući, od karneola.

 

Svježina

Nosili su, nosili su i nosili taj dan kojega se nikako nije moglo iznijeti iz dubine šume. Iz puke nemoći ona je šaptala: odi, odi, odi. Čak je sklopila kapke, ni to nije pomoglo. Na koncu rekla je da više ne želi biti šuma. Dan je tada ustuknuo, pobjegao, ostavio za sobom taman kaput, noći. Na reveru kaputa drhturili su brkovi sačinjeni od tek rođenih zvijezda. Netko je plakao. Netko se smijao. U toj nenadanoj svježini što je ukazivala na skori dolazak jutra.

 

Opna leptira

Habiti opatica mekano se dodiruju bez dodira. Kada se osvrneš nikoga više nema u vidokrugu. A onda niotkuda pojavi se još jedna opatica, a možda i dvije. Ustrčali svi, nošeni kretnjama laganim. Na igralištu, na njihaljkama njišu se, njišu, njišu. Sve dok odbačeni ne budu do samoga neba. A to i nije tako daleko.

 

Slatkoća

Brišući tragove sebe same brišem sve okolo sebe. Pepeo moga dana taloži se poput ljusaka mrtve kože. Svojim dahom ubijam zrak, cvijeće. Sve više nisam, sjaj mojih očiju postaje sve jači. To su oči sove što se poput gumbušnica zabijaju u tkivo pogleda. Ulazim u stanje odstajale vode. Ona u sebi poništava svaki pokret. Pokušavam izgovoriti ono što trebam no slova rečenica mi ispadaju poput zuba. Umjesto ogledala ogledam se u ekranu televizora. Svojim titranjem pomaže mi da brže prođe dan iz čijega je bila ispalo vrijeme. Vrijeme je gorka, tvrda čokolada što se teško može zagristi. A meni još uvijek treba slatkoće, slatkoće i slatkoće.

 

Tko je ušao u sobu

Na putu kući dodirujem zidove zgrade pokraj koje prolazim. Bojim se da će se pomaknuti, ona ili ja. Da ću pasti. Da će se sve srušiti. Bojim se da jato vrabaca ne uleti u sobu, ne pojede svu tišinu koja me štiti od svega neizbježnoga što dolazi. Ponekada odem do klupice ili ona dođe do mene pa gledam svijet koji sve manje gleda mene. Međusobno se gledamo sa strane, tek nam se ponekada pogledi susretnu. Pregršt slova što mi zna biti bačen u lice nastojim izbjeći ne pokretom, tako da se događa da ne mogu ponoviti rečenicu što se ušuljala u moju pužnicu. Uznevjereno  pitam: tko je to ušao, tko je to u sobi a da me nije pitao već je nekim čudnim ključem otvorio vrata i ušao.

 

Odsutnost

Moram ući u maternicu tvoga oka. Na livadi krave tužno muču, govore mi ono što mi ti nećeš ili ne možeš reći. Na dlanu sobe dogodila su se mnoga ubojstva. Netko je plakao, to nisi bila ti. Već u djetinjstvu izrasla mi je prva sjeda dlaka. Češljam tvoju kosu, svaki dan. U njoj je slika tvoje i moje odsutnosti. Čini nas bliskim, na trenutke ne mogu znati tko je koga rodio. Oprosti, umoran sam. Moram spavati. Naći ćemo se u snu. U šumi krije se tata. Svi se dodirujemo u magličastim haljinama, zagrljeni drvećem. Gubimo se iz naših sjećanja. Što smo bliže nestajanju, bliže smo dodiru. No još uvijek smo tu. Svako u svojoj daljini/blizini. Kao svemir što se dotiče, ne dotiče. Umoran sam. Moram spavati. Naći ćemo se u snu. Ti ispeci kruh kako bi mogli doručkovati. Obriši usnice, od pjevanja. Nestajanje/nastajanje zrcali se, u vodi. Koliko puta si mi to rekla, ja to uvijek zaboravim. Umoran sam. Moram spavati. Naći ćemo se u snu. Prozori neka ostanu otvoreni, a vrata odškrinuta, barem malo.

 

Kisik

Balansirajući između udaha, izdaha razvijam svoje akrobatske vještine. Kosti stopala ali i jezik dobili su na gipkosti. Vremenom promijenio se i koncept moga stana. Naime, kumulativnim postupkom sporosti/brzine u posve neočekivano vrijeme soba se nađe na mjestu kuhinje, a kupatilo na mjestu balkona. Sve se to postiže vježbom udaha, izdaha, što život čini bogatim, raznolikim. Srce postaje grmoliko, puno ozona. Pjenušac tvoga oka sada mi je blizak. Više si ne postavljamo pitanja zašto je nešto čudesno, lijepo. Samo izmijenimo udah, izdah, u ritmičnome slijedu. Kisik učini sve ostalo što treba.   

 

Probuđenost

Molitva izgovorena širi se. Širi se prema onome tko sjedi pokraj nas. Njegovo vjerovanje/nevjerovanje nalik je spavaču koga u snu netko čuva/dodiruje. Njegove oči bude nasmiješene. Uđu u dan pred njime. Uzme plavu olovku, zapiše priču na papir. Kada se ostali ukućani probude moguće je doručkovati. Tko poželi može ispričati svoju priču, tako da doručak bude obilan, izdašan. Tako da se dogodi svetkovina.

 

Kosijer

Kosijerom milovala si me od djetinjstva ranog. Najljepše su mi trepavice. Svakim danom bosim nogama gnječili bi zemlju. A onda bi samo trepnuo i žito je bilo požnjeveno. Od istoka prema zapadu. I to je sve.

 

Vazduh

Riječ vibrira. Leptir plućnih krila vodi me do livada. Tamo, iza brda. Mokromrk sam. Dolaze mi riječi od sunca, riječi od kiše. Kada se umorim vratim se kući, otvorim širom prozore. Papiriće sitne skupljam dugo, bacam ih kroz prozor, poput onoga što baca sjeme u zemlju da nikne. Gledam ih kako lete, vrte se, vjetar ih razbacuje, čas tamo, čas ovamo. Kao i nas. Znam se probuditi usred noći. Ogladnio jedem kompot od jabuka, šljiva posut cimetom. Vratim se u postelju. Položim glavu na vazduh. Čitavu noć sanjam slike svoga života. Kada se odmoren sutradan probudim stanem nasuprot vazduha, pokažem mu kaleidoskop slika. On samo šmugne, sakrije se u dimnjak, Tu i tamo proviri kako bi vidio što ću učiniti sada.

 

Tišina

Na rubu mola ona gleda u daljinu, svojim pogledom vuče ju prema sebi kako bi postala dio tkanja haljine njezine. Šalje poljupce u nebeske visine, oni se okrenu, padnu na površinu mora. Pretvore se u kišobrane srebrene okrenute prema nebu. Nebo se dodiruje s nebom, more s morem. Brod klizi površinom neba/mora. Njegovo nije da stigne, ni da pođe, već da bude u stajanju svome koje je pokret nemjerljiv. Krug blaženstva u srcu nosi pijetlove mnoge, raznobojne. Izvode jutarnji džem sešn. Utihe nema, sakrila se pod stalak za šešir. Koracima on hoda ogromnim, velikim od otoka do otoka. Sve svoje riječi, muzike, pokrete prostire po mreži što se širi nebom. Odjedanput, izgubi se. Svi ga traže. Tu se skrio u kučici zime. Uredno posloženo drveće u nizu pokazuje linije kojima je prošao, kojima prolazi. Tu i tamo oči sunca pogledaju ga. Vidi se sve. Tišini nije potreban kišobran zato što je ona tišina. Ovo je pravo vrijeme za poći stepenicama što spuštaju se u vodu. Dodirnu se ruke kao što se dvije ruže dotaknu. Nagnuća, odlasci ne mogu se izbrisati zbog svoje ljepote. Dobro je sjesti na stolice jedan pored drugog. Podići se, ući u sjenku što je drvo ostavlja za sobom. Kako, kako bi nas sakrilo od pogleda drugih, kako bi mogli završiti započeti razgovor. Jasnoća je. Tišina. Između prolaza i ne prolaza. Jedini svjedoci su redovi drveća uredno poredani u zimsko doba. Štap za hodanje uronjen je u vodu. Valja za njime poći. Čamac je. Tišina je. Jasno je. A opet, od niotkuda, od svukuda vibrira cool jazz.    

 

Prvi kvarat godine gospodnje dvije tisuće i dvadesete

                                                                      

Ponedjeljak, 4.5.2020.                                                

Predrag Vrabec

 

 

Predrag Vrabec rođen je u Čakovcu 21. travnja 1955. Bavio se konceptualnom umjetnošću i na neki način je zadržao konceptualni pristup u knjigama koje piše. Tijekom literarnog hoda ostavio je trag u antologijama, panoramama, izborima poezije i proze, a njegovi tekstovi objavljivani su u mnoštvu časopisa i na radiju. Pojedini poetski objekti i intervencije u prostoru rese njegov dom. Manje je poznato da je u ranoj mladosti popio bočicu tinte i čašicu rakije što je u njega pobudilo ljubav prema modroj boji i pisanju. Član je Hrvatskog društva pisaca. Objavio je dva konceptualna rukopisa (Mehanika, Monoton) u sisačkom časopisu Riječi. Objavio je pet knjiga pjesama u prozi: Juriš lake konjice (Biblioteka Quorum, Zagreb, 1987), Stabla visine (Celeber, Zagreb, 2009), Ormarin (Stajergraf, Zagreb, 2010), Voljeti (HDP, Zagreb 2013) i Tijelo beskraja (Meandarmedia, Zagreb, 2019). U nakani da zatvori krug, najsavršeniju formu što je na stalnome početku i kraju, te stalno ponavlja svoju povijest radi na rukopisu radnog naslova Ranjeni jezik.