Dnevnik iz karantene: SANJA LOVRENČIĆ

Lovrencic

Aerodromske bilješke (uglavnom o Minneapolisu)

 

Toronto Pearson Airport, 17. 3. 2020.

Svijet je izgledao drugačije u trenutku kad sam, dan prije polaska, lijepila sličice po koricama bilježnice igrajući se putnog dnevnika. No nisam u nju zabilježila ništa, ni vijesti koje su ionako cijelo vrijeme bile preglasne i preblizu, ni sasvim privatne detalje obiteljskog posjeta. Ispisati naknadno, dan po dan? Nije bilo mnogo tih dana, no imam tek dvadesetak minuta do ukrcavanja u avion za Pariz. Nemam ni što zalijepiti u bilježnicu-slikovnicu: nikakvih ulaznica, jer nikamo nismo ušli, nikakvih karata javnog prijevoza, jer javni prijevoz treba izbjegavati, nikakvih papirnatih suvenira iz kafića ili restorana, jer su gotovo svi bili zatvoreni.

No i dvadeset minuta je nekakvo vrijeme − nakon mnogo duljeg vremena provedenog u velikoj aerodromskoj hali gdje je najprije trebalo skenirati putovnicu u jednom od mnogobrojnih strojeva, zatim s potvrdom koju je stroj izdao stajati u vijugavom sporom repu do šaltera na kojem će papirić dobiti crvenu oznaku, zatim opet stajati i čekati da službenik na drugom šalteru uzme potvrdu i stavi je na hrpu sličnih potvrda. Beskrajna gomila ljudi prolazi kroz tu proceduru, aerodromsko osoblje svakoga od njih sućutno pita osjeća li se dobro, nema li problema s kašljem...

No kad se stigne do odgovarajućeg izlaza, oprema je ista kao na JFK-u, žućkaste lampice glumataju kućnu atmosferu, ekrančići na svakom stolu, pred svakim stolcem nude uvijek isto: PLAY, EAT, DRINK. Ovdje nema nikog, ama baš nikog s malenom bilježnicom i počinjem sumnjati da su one koje sam vidjela negdje u bespuću interneta doista autentične, tako posve ispunjene, tako dekorativne. Mogla bih pokušati ispisati bilježnicu sutra na sljedećem aerodromu, provjeriti je li takvo što moguće– držeći se stvarnosti – izbjegavajući banalnosti – postavljajući stroga pravila (peri ruke najmanje dvadeset sekundi!) – bez meditacija o implikacijama svakog odlaska (i bez latinizama), bez SVEKOLIKOG zgražanja – tehnička vježba opisa posljednjih tjedan dana, kako bi se odmah moglo preskočiti u sljedeće razdoblje, u dva tjedna koja ću provesti kod kuće, što bi se gotovo moglo nazvati ispunjenjem želje.

Bit će to vrlo velik avion, a ja nipošto neću ući među prvima – i kako su zanimljivo složeni u kategorije ti svjetski putnici! – što mi ostavlja još malo vremena.

Minneapolis, dakle: san o mirnom životu, komunalni dućan – „možeš postati suvlasnica“ – u kojem se deterdžent toči u ambalažu koju kupci sami donesu, a brašno drvenom lopaticom ubacuje u papirnatu vrećicu. Minneapolis: blokovi novih stanova – drvene konstrukcije umjesto armiranog betona, zato zgrade ne smiju biti više od šest katova – i golemi krug za šetnju i bicikliranje uz „lanac jezera“ - krpice snijega među grmljem uz rijeku. San o obiteljskom životu i sveučilište kao pulsirajuća jezgra grada –

Upravo je objavljeno da let kasni u polasku jedan sat, i eto nam još malo vremena.

Grad rasut, bezobličan. Odjednom se pojavi neki niz starinskih drvenih kuća bez posjedničkih ograda koje bi razdvajale travnjake, svaka poziva pogled da zastane, slijedi oblike zabata i zatvorenih trijemova; pogled pokušava prodrijeti kroz prozore pa zapinje na vozilu parkiranom na uskom kućnom prilazu: ovdje se ne može živjeti pješice. „Počeli su graditi bliže centru, jer su shvatili da mladi ljudi više ne žele živjeti u predgrađima, nego u gradu.“ Jer grad ima stari napola srušeni pšenični mlin, nekoć najveći na svijetu, i moderni muzej unutar konzerviranih ruševina – koji trenutačno ne radi; ima novu zgradu kazališta Guthrie, s njenom dugačkom zatvorenom konzolom iznad ulice (to je „beskrajni most“, s najljepšim pogledom na Mississippi), zgradu u koju se može ući u bilo koje doba dana, popiti kavu, svratiti u kazališni dućan ili posjetiti vidikovac na „mostu“ – osim što je sada zatvorena; ima i muzej moderne umjetnosti usred sveučilišnog campusa, aluminijski sjajan u općoj zimskoj zagasitosti: iz daleka prepoznatljiv arhitektonski rukopis Franka Gehryja i zbirke koje uključuju indijansku keramiku i korejski namještaj – no sada se ne može unutra; grad ima kafiće i restorane i knjižnice u kojima se u normalnim danima uvijek nađe neka zabava za djecu –

Ali hej, nemoj prinositi ruke licu! O bože, pa ja stalno dodirujem lice, tako nalakćena po tim aerodromskim stolovima!

Ne, ne sad o tome – Minneapolis! Zgrada s malim stanovima u kojima žive studenti i poneka mlada obitelj, s malenom zajedničkom teretanom i lobijem u kojemu se može uzeti kavu iz automata, raditi za jednim od tri stola (opremljena odgovarajućim utičnicama), gledati TV u simulakrumu dnevnog boravka – osim što je sve to od jučer također „zatvoreno“. Automat za kavu zapečaćen, teretana zaključana, no ponetko ipak još sjedne u naslonjač kod televizora – i telefonira.

Veliko M-sveučilište s djetinjastom maskotom gophera (rječnik kaže da je gopher mišoliki glodavac), s velikim razvučenim campusom čije je granice u prvi mah teško odrediti, sa starijim i novijim građevinama, labirintom tunela koji su sagrađeni da bi se izbjeglo hodanje vani po velikoj hladnoći. Odjednom neka malena izložba: periodni sustav sa svim elementima u staklenim pretincima; fotografije uvećanih primjeraka svemirske prašine – i što još? Sjećanje se već topi, miješaju se fotografije i rečenice. To je i svijet poruka: pozdravne poruke, poruke zajedništva, „ne ulazi tu, nego na sljedeća vrata“. U poruke spadaju i ohrabrujući mailovi uprave u kojima se iskazuje briga i posvećenost općem dobru u trenutku kad se sve to zatvara, nalaže se rad od kuće i sva će vrata biti zaključana. Osim što će poneki posjednik ključa labosa u neko gluho doba sam doći provjeriti kamo se kreću neke čestice za koje bi ljudi poput mene rado vjerovali da se kreću po svojim pravilima zato što su žive i da je supravodljivost jednostavno manifestacija sveopćeg života, u svakom materijalu, u svemu što je planet zemlja. No University of Minnesota (koje se zapravo nalazi u pet gradova) ne ide baš za tako poetskim spoznajama; tu se proučavaju mnogobrojni dijelovi te goleme cjeline, promiče se suradnja i sveopća dobrohotnost, ili to barem tako izgleda nekome tko je došao (četiri dana prije zatvaranja) iz nekog drugačijeg svijeta, spreman – spremna – povjerovati u svaki oblik znanstvenog romantizma –

Telefonski poziv – pogled na vijesti – i već su na redu „svi ostali putnici za let 351.“

...

 

Paris, Charles de Gaule, 18. 3 2020.

Jedan aerodrom prepun, drugi prazan: sad su oko mene neki radnici koji su ostali bez posla – „barem dva mjeseca“ – „hoćeš sa mnom u izolaciju“ – „ja ću do bosanske granice pa prijeko pješice“ – stigli dovde iz raznih zemalja, sad čekaju. Ovo je izvještaj o promjenjivom stanju na aerodromima? – „Sad možeš kockat samo“, kaže jedan od mojih budućih suputnika, „igrat rulete.“

Ovo nije virusni zapis, ovo bi htjelo biti zapis o svemu ostalome – o čemu? o golim stablima, sivosmeđem tonu koji obećava proljeće, nekoj neprestanoj nevidljivoj dubokoj dirnutosti nad krhkošću života i njegovih malih obreda?

Još ponešto o Minnesoti, državi s demokratskom tradicijom, lokalnom Demokratskom farmersko-radničkom partijom koja je uglavnom na vlasti od Drugog svjetskog rata, s visokim stupnjem građanske svijesti i velikim brojem glasača. U praksi? bolja zdravstvena skrb? više smisla za kooperativne pothvate? bolja zaštita radnika? Značajne osobe koje su zaslužile poprsja i ovdje su muškarci ozbiljnih lica – no u Senatu Minnesotu predstavljaju dvije (demokratske) žene...

A u gradu postoji i spomenik „Slučajna molekula“, postoji i ulica koja vodi prema centru, s malenim brončanim modelima značajnih građevina, i most s kojeg se vidi jedini vodopad na rijeci Mississippi; rijeku su napali neki tropski organizmi pa uz maleno pristanište za čamce stoje upute što činiti s njima, protiv njih – Plovi li se tuda? Plovi, no sad jedva da se otopio led, bočni rukavci predviđeni za ispuštanje vode za previsokog vodostaja još su zamrznuti. Opet krajolik: široka rijeka uz koju su nikla dva grada pa se spojila i njezini brojni mostovi – you're beautiful, piše na jednome od njih, there is always hope. Vrlo, vrlo visoko za skok. Pokraj mosta je stablo na koje su iz nepoznatih razloga studenti povješali – vješaju još uvijek – stare tenisice. Shoe Tree – netko ga je nazvao bizarnom znamenitošću Minneapolisa. Preko tog mosta najprije sam krenula staklenim tunelom, jer me privlače sve građevine podignute kao zaštita od hladnoće, ali onda ipak nisam – zato sad znam da uvijek ima nade i da sam toliko lijepa da nikako ne bih trebala skočiti s tog visokog mosta za sjenama iz svoje obiteljske povijesti... Na površini rijeke skuplja se nešto nalik na žabokrečinu i presijava nešto nalik na benzin. „Ne“, kaže glas pokraj mene, „ona je zapravo prilično čista.“ U svakom slučaju u njenoj blizini stanuju velike divlje guske, lijeno šetaju raskvašenom livadicom pomalo čupkajući uvelu travu i glasno prosvjeduju prije nego što će pobjeći pred dvonošcima bez perja koji prilaze preblizu. Da, tu ima životinja, navodno čak i kojota, no gopheri su nestali. A čak i te životinje, prisutne kao i odsutne, pridonose slici nekakve tople kućevnosti koja tu, barem naizgled, postoji –

Ovdje pak nešto posve drugo: nestvarni prizori pustog aerodroma koje hvatam fotoaparatom dok vrijeme polako istječe. No avion će poletjeti, putovanju će doći prerani kraj.

utorak, 24.3.2020.

Sanja Lovrenčić

 

Biografija:

Sanja Lovrenčić, književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu Rijeka sigurno voli poplavu dobila je  nagradu Kiklop. Autorica je  zbirki kratkih priča Wien Fantastic, Portret kuće i Zlatna riba i istočni Ariel, romana Dvostruki dnevnik žene sa zmajem, Klizalište, U potrazi za Ivanom (nagrada "Gjalski" 2007), Martinove strune / Martins Seiten  (Literaturpreiss SMSK 2008.), Ardura (2012), Vješanje kradljivaca ovaca, roman (2015) i Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost (2018).  Autorica je fantastične trilogije Zmije Nikonimora te zbirke autobiografskih zapisa Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih. Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić  dobila je nagradu "Grigor Vitez". Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Virginije Woolf dobila nagradu "Kiklop" 2012.