Dnevnik iz karantene: VANJA SPIRIN

OBJAVLJENO: srijeda, 15.04.2020.
HDP logo

Kad ti se sve odjednom izokrene

 

Petar je bio naizgled posve običan momak. E, nećemo tako štreberski, jer tako počinje svaka druga priča. Naprotiv, Petar je zapravo već na prvu bio pomalo neobičan i sav svoj. Visok, suhonjav i uvijek raskuštran, djelovao je nekako pomaknuto, dječji neozbiljno i zaigrano. Radio je u željezari i ljudima, uvijek s osmijehom na licu, prodavao tiple, čavle, šelne, vijke i šmrkove za polijevanje vrta, a kada bi skinuo svoju umašćenu plavu kutu s mrljom od kemijske i otišao doma prepustio bi se svojoj pravoj strasti, a to je gejmerstvo. Svoj bi duševni mir nalazio kada bi došao u svoj skromni trnjanski stan u velikoj kockastoj stambenoj zgradi, sjeo u ergonomski savršen pilotski stolac pred radnu stanicu s tri ogromna monitora i posvetio se simulatoru leta ili online svjetskom natjecanju u ribolovu na mirnim vodama. Satima bi pijuckao pivo i gledao u nepomičan plovak, očekujući kada će zagristi virtualni šaran, tiho razgovarajući s ribičima iz Singapura ili Australije, da ne preplaše ribe.

Dakako, zanimale su njega i druge stvari pa bi se povremeno voajerski navirio u razne porno-stranice, gdje bi provjeravao nove filmske dosege svojih omiljenih umjetnica. Katkada bi ga radoznalost odvela i do nekih posve egzotičnih kutaka interneta, no nakon toga bi brzo i s osjećajem krivnje izbrisao povijest pretraživanja da netko ne bi vidio što mu se mota po glavi.

Kao muškarac u srednjim tridesetima imao je djevojku Koviljku koja je bila desetak godina starija od njega i bavila se raznim vrstama alternative pa su je izrazito zanimali tantrički aspekti ljudskog postojanja, joga i pilates. Dakako, i ples na šipci, jer tu žena napokon može uživati u svojoj suštini, kako su uporno poput jehovinih svjedoka tvrdile brojne ljubiteljice šipke i lap-dancea. Bila je obla, dugonoga i u krevetu zamamno besramna, radoznala i sklona eksperimentiranju, što je našeg junaka oduvijek ispunjavalo divljenjem i nekim neobičnim strahopoštovanjem.

Kada bi se našla s prijateljicama, uvijek je uz zadovoljan osmijeh govorila kako u krevetu ima pune ruke posla s Petrom, na što bi se one zakikotale, otpile malo vina ili medice i zgledale se s izrazom lagane zavisti na licu, zamišljajući te njene pune ruke posla.

Petar je rijetko vodio Koviljku u društvo prijatelja, jer bi mu se kasnije, besprizorni, kakvi već jesu, rugali da ima staru babu, a zapravo su svi s pohotom odmjeravali tu senzualnu i zanimljivu milfericu. Nije on baš puno govorio o svojim seksualnim dogodovštinama, jer je bio dobro odgojen i gospodskih manira, ali svašta se ipak dalo nazrijeti između redova. Njegovi prijatelji su sa zluradom radošću dočekivali da se Koviljka napije, jer bi u tim trenucima postajala izuzetno naporna i dosadna, na dugo i naširoko razglabajući o raznim aspektima alternative i svojoj dubokoj pobožnosti. Na taj bi način znatno umanjivala svoju neupitnu animalnu privlačnost, pa bi se oko toga svi bolje osjećali, osim, naravno, Petra, koji je njoj za ljubav uredio stan pomalo u indijskom stilu i na ormaru mu je središnju poziciju zauzimao maleni kip trbušastog, nasmijanog Bude. O dimljivim štapićima da ne govorimo, susjedi su ga jednom bili prijavili da mu iz stana dopire miris hašiša i da misle da on zlostavlja ženu, jer bi znala ponekad biti poprilično glasna. Na sreću, nisu mu našli ništa, jer je uvijek doma imao zalihu trave i domaćih psilociba, ali ih je dobro sakrio.

Živjeli su oni svojim ugodnim životom, kada se neočekivano u Kini pojavila smrtonosna pošast i u svega tjedan-dva potpuno promijenila život cijelog planeta. Koviljka je baš u to vrijeme otišla posjetiti roditelje u njemački Wupertal i u tom trenu se nije mogla maknuti ni vratiti u Zagreb. Ljutilo je to Petra i svako malo bi govorio da bi Kinezi mogli jesti i normalnu hranu, a ne se šopati pačjim govnima, šišmišima i žoharima od kojih se kasnije razboli cijeli svijet. To je izuzetno umanjilo njegovu sklonost prema toj zemlji, koju je prije svega cijenio zbog kvalitetnih mobitela, kung-fua i činjenice jer ih je mrzio Donald Trump, kojeg je smatrao posebno odbojnom vucibatinom.

Kako je vrijeme prolazilo, situacija je postajala sve ozbiljnija i na kraju su zatvorili željezaru i poslali ga kući u izolaciju. Na početku mu se to čak i svidjelo, jer je imao napretek vremena za svoj simulator leta i vježbanje sviranja škotskih gajdi, čime je i onako neprijateljski nastrojene susjede u kući dovodio do ludila. Sve je bilo u redu dok nije eskalirala situacija u Italiji kada su krenuli masovno umirati pretežno stari ljudi, tako da se Petar jako zabrinuo za svoje vremešne roditelje i nije prošao ni dan a da ih nije nazvao i govorio im da se ne druže ni s kim, jer su u smrtnoj opasnosti. On je prijetnju shvaćao ozbiljno i u jarostan bijes su ga dovodili silni antivakceri i teoretičari zavjera koji su masovno izmilili na društvene mreže poput štakora, negirajući  opasnost ili čak govoreći da je to svjetska zavjera političara i farmaceuta, u isto vrijeme pak nedosljedno tvrdeći da Covid 19 ne postoji, za razliku od chemtrailsa i ravne Zemlje. Petar je na Facebooku takvima prijetio da će ih sjekirom i nazivao ih ubojicama, štetočinana i idiotima imunim jedino na logiku i zdrav razum, tako da su ga prijavili pa je na tjedan dana bio blokiran.

Tada je, ljutit kao ris, nakupovao puno vina i piva i proveo cijeli taj tjedan u pijanstvu, pušenju trave, sviranju gajdi i vođenju virtualne ljubavi s Koviljkom preko Whatsappa. Skinuli bi se oboje i svaki dan izvodili svoju online akciju, što se njoj jako sviđalo, no Petar je govorio da je to sve u redu, ali da mu nedostaje njen dodir. Na to bi mu ona odgovorila da će biti vremena za dodire i da mu je spremila sijaset erotskih poslastica, ali mu nije htjela reći o čemu se radi.

Dakako, razgovarali su oni i o raznim drugim temama, a znali bi se i zajednički napiti pa bi mu Koviljka raspredala o mikorizi, geomantiji i raznim oblicima šamanizma, što je Petar strpljivo slušao i pritom razmišljao o tome kako su ga susjedi opet prijavili policiji zbog sviranja gajdi. Nije mu baš bilo po volji njeno opće vjerništvo, no nikad joj to nije spočitavao, jer ju je silno volio usprkos njenoj čudnjikavosti. Na kraju krajeva i njemu su se ponekada znale događati stvari na koje znanost nije imala odgovora.

Jedne je večeri pripit zaspao snom pravednika, kada ga ujutro probudio smak svijeta. Zaglušujuća tutnjava potresa bila je užasavajuća, štokovi su škripali, u kuhinji se nešto bilo razbilo, a kip Bude je pao s ormara. Petar je nemoćno gledao kako se svijaju zidovi od armiranog betona i samo čekao kada će mu se zgrada srušiti na glavu. Ustao je iz kreveta i u tom trenu je sudnji dan polako prestao. Zgrada u kojoj je stanovao bila je novogradnja i čvrsto građena tako da se ništa nije dogodilo, ali iskonski užas besmislene, ružne i nasilne smrti uvukao se u Petra i nije mu se mogao othrvati cijeli idući tjedan, a nije puno pomagalo ni to što je svaki dan bio poneki blaži potres. No vratimo se na sudnji dan. Dok su ga nazivali prijatelji i provjeravali je li dobro, on je pospremao stan i vratio kipić na ormar. No, nakon nekog vremena ponovno se jako zatreslo i on je stao ispod dovratka, ovaj puta puno prisebniji. I taj potres je bio zastrašujuć, neugodan i jak, no ipak slabiji.

Kada je prestalo, ponovno je pregledao stan i primijetio da nasmijanog Bude nema na ormaru. Zavirio je iza, no ni tamo ga nije bilo. Petar se začudi, pomislivši da ono što Koviljka govori izgleda nisu baš samo hipijevske bedastoće. Potres je grubo i okrutno prodrmao cijeli njegov svijet i njegovu nevjerničku dušu.

- Ma viš ti to - reče Petar sam sebi i zabrinuto se zagleda prema ormaru. - Viš ti to.

Pomislio je kako je Buda, nakon te užasne prijetnje netragom nestao i otišao na neko bolje mjesto, tamo gdje je prije toga otišao njegov daljinski od televizora i njegov Zippo, koji mu je bio prirastao srcu. I Zippo i daljinski jednostavno su bili nestali i nikad ih više nije pronašao. Možda su znali što se sprema.

srijeda, 15. 4. 2020.

Vanja Spirin

 

Vanja Spirin (Zagreb, 1963.) od ranog se djetinjstva paralelno bavi pisanjem i glazbom, za život zarađuje kao korporativni i medijski copywriter i instruktor pisanja.
Dobio je nekoliko književnih nagrada, a posljednja od njih je „Artefakt” za knjgu „Junker's i Vailiant protiv sila tame”, kao najbolji roman spekulativne fikcije 2018. godine.
Objavio je osam knjiga i stotinjak priča različitih žanrova, kojima je zajednička humorna komponenta. Završio je MPA – Akademiju glazbene produkcije i bavi se, također, obradom tona, skladanjem i produkcijom.