Gordana Benić dobitnica Plakete sv. Kvirina za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu

Gordana Benic

Naša članica Gordana Benić nagrađena je Plaketom sv. Kvirina za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu. O tome je jednoglasno odlučio žiri u sastavu Krešimir Bagić (predsjednik), Miroslav Mićanović i Đurđica Vuković. Nagrada joj je dodijeljena u okviru 25. Kvirinovih pjesničkih susreta koji su održani u Sisku 11-13. lipnja 2021, unatoč pandemiji i katastrofalnom potresu koji je pogodio Sisak koncem prošle godine.

 

U obrazloženju za 25. poetsku nagradu Kvirin književni kritičar Krešimir Bagić piše:

U središtu pjesničkoga koncepta Gordane Benić nalazi se iznimno pokretan, inventivan razsredišteni subjekt, koji zalazi iza vidljivih prizora i tamo oblikuje svoj lirski svemir i oniričku kozmogoniju. Taj svemir proizvod je  jedinstvene imaginacije i percepcije, otvara prostor poliperspektivnom motrenju, eksploziji značenja, novoj stvarnosti i kozmičkim iskustvima. 
Poezija Gordane Benić kreće se između slobodnoga stiha i pjesme u prozi. Njezin model pjesme u prozi jedan je od najdomišljenijih u našoj tradiciji – u njemu se prepleću naracija i komentar, iskustvo fragmenta i vizija cjeline, nerazrješiv tropološki jezik s pojmovljem astronomije i teorijske fizike. 
U zadnjih desetak godina pjesnikinja je usredotočena na projekt poetizacije, upravo lirske mistifikacije grada Splita. „Split je živo biće s podvojenom dušom“, zapisuje u jednom tekstu. Nakon zbirki u kojima se grad pojavljivao kao jedna od tema, autorica je ispisala impozantnu poetsku tetralogiju posvećenu korijenu iz kojega izrastao – Dioklecijanovoj palači. 
Prirodu tetralogije poetska kazivačica sažima ovako: „Tragajući za izgubljenim mjestima možda smo zapali u nesvjesno, potajno se odijelili od stvarnosti; naša sjećanja šire se kao kozmička prašina i rastvaraju poput magičnih atlasa unutarnjeg potonuća.“ Na djelu je onirizacija iskustva i govora, koja omogućuje da u podrumima Dioklecijanove palače iz mulja izrone mozaici i egipatski stupovi, da mistično svjetlo zarobi carske dvorane, a „opaki sjaj plavičastih kovina i žuti talog ugasla vulkana“ prekrije morem poplavljene hodnike, da Palačom i sviješću zavladaju snovi te da zrakom počne plutati „nešto posve nadnaravno“. 
Pjesnikinja je navedenom konstatacijom racionalno iscrtala teren iracionalnom govoru. Palača je za nju sveprotežna točka u kojoj se susreću svi zamislivi prostori i sve zamislivo vrijeme; ona je povod govoru, predmet fiksacije, sredstvo putovanja u vlastitu dubinu, vidljivo mjesto u koje subjekt smješta nevidljivi svijet. 
Gordana Benić u kozmičkoj poeziji inzistira na oksimoronskom istraživanju – ona traži „moguće nemogućega“, pokušava pročitati nečitljivo, obuhvatiti neizmjerno, pojasniti neobjašnjivo, zaustaviti nestalno. Njezin jezik  je u istom trenutku bajkovit i hipermetaforičan, privlačan i taman. Taj svemir uvijek pokazuje da stari talozi „stvaraju poseban jezik“ koji svijet oslobađa gravitacije. Nastanjuju ga motivi, slike, artefakti, prizori, riječi, citati koji su „zaboravili“ matični kontekst i oslobodili se pripisanih značenja. 
Karakter pjesničkoga svijeta Gordane Benić egzemplificira među ostalim tekst „Dvostruka mjesta“. Pjesma počinje rečenicom „Stvarnost se raspukla u zelene boje metana, u dvostruke dúge i goleme crvotočine“. Nakon nje svijet postaje mjesto kojim se moguće slobodno kretati u svim smjerovima, pribjegavati trenutačnim preobraženjima i uspostavljati prisne odnose sa svim njegovim elementima. Pjesma završava sljedećim rečenicama: „U brzom letu možda smo kristali ili ptice, prolazimo kroz svodove planeta. Možemo ispuniti prazninu mora, uzdići se iznad kometa i meteora, odlebdjeti sve do pustoši gdje zvijezde sjaje žarkonarančastim svjetlom.“ 

Zaključimo: poetski projekt Gordane Benić nezaobilazan je toponim suvremenoga hrvatskog pjesništva. Preporučuje se svima da što bolje upoznaju njezinu poeziju, a osobito vremenskim putnicima koji „vjeruju u skriveni poredak“ te koji su „savršeni poklisari, neumorni hodači bez središta i znanja o toponimima“.

 

Foto: Ana Peraica