Rezultati radionice Tijelo riječi: priče i pjesme polaznika

Foto: Tomislav Veic

Sedma po redu radionica Tijelo Riječi (projekt traje od 2015. godine), voditeljica Neve Lukić i Josipe Bubaš, održala se u prostorijama Hrvatskog društva pisaca (vila Arko), Basaričekova 24.  Sve radionice Tijelo Riječi isključivo se bave odnosom teksta i pokreta, a ovaj put radionica je bila posvećena književnom žanru bajke.
Radionica je bila koncipirana na način da su termini 6. i 7. studeni bili posvećeni isključivo pisanoj riječi, termini 9. i 13. studeni i dalje su se bavili pisanom riječju, no polagano uključujući i pokret, dok su se zadnja dva termina fokusirala isključivo na pokret.
Termini 6. i 7. studenog donijeli su tematiku tzv. „autohtone“ bajke, nastale narodnom predajom i umjetne bajke koja je književni žanr. Čitale su se neke autohtone bajke (folklorne tvorevine) i pokušali smo napisati bajku po uzoru na njih.

Naredni dan bavili smo se pitanjem jezika, čitali smo određene hrvatske bajke te neke „umjetne bajke“ (suvremene umjetničke oblike), a sve su se na neki način bavile jezikom iz različitih aspekata (metaforičkih, lingvističkih). Nastojali smo napisati bajku čiji bi se glavni korijen nastanka ili nalazio u jeziku samom ili bi bajka na neki način trebala promišljati jezik.

Treći dan radionice, 9.11., posvetili smo tzv. „terenskoj nastavi“ koja se odvijala na području Tuškanca i Gornjega grada. Na različitim povijesnim mjestima: mjesto Zvedišće na Tuškancu gdje su se nekad spaljivale vještice i na nekim glavnim turističkim lokacijama Gornjega grada poput Kamenitih vrata, Krvavog mosta i ispred Kule Lotršćak, čitali smo različite legende o samome gradu. Cilj je bio napisati vlastitu legendu čije je izvorište bilo u pročitanim legendima i u doživljaju samoga prostora Gornjega grada, što je dodatno potaknulo kreativni proces.

U utorak 13.11. postepeno smo počeli uvoditi i pokret. Kroz vježbe opuštanja, rad s glasom i improvizacije pokretom istraživali smo prostor i koristili osjetila, poput dodira, pogleda, zvuka kako bismo sve te podražaje u konačnici  koristili kao poticaj za imaginaciju. Na kraju dana polaznicama je rečeno da napišu novu verziju iste bajke, odnosno da nadopune staru verziju, promatrajući kako im je tjelesno iskustvo promijenilo /ili nije promijenilo stvaralačku imaginaciju pisane riječi. Druga dva dana (14. i 15.11.) produbljivali smo rad s glasom i imaginacijom, pri čemu je bilo vidljivo koliko je svakim danom polaznicama bilo lakše sve dublje ulaziti u proces. Cilj je bio čim više osjetiti na koji način datosti i mogućnosti tijela, osjetila i pokreta mogu potaknuti necenzuriranu, direktnu imaginaciju koja se iz trenutka u trenutak gradi, mijenja te razgrađuje dok polaznice prate, osluškuju i koriste taj iznenađujući tijek koji mogu koristiti za različite kreativne procese. Otvaranje različitih perspektiva putem povezivanja dva različita kreativna procesa - pisanja i pokreta, što je potka koncepta radionice Tijelo riječi, pružilo je polaznicama radionice uvide u drugačije mogućnosti ulaza u kreativni proces, kao i njegove nadogradnje.

 

 

 

 

Bajka nastala po uzoru na Nahod Pticu braće Grimm

 

Mačke

 

U hladno jesenje veče, kasnije nego je inače običavao jer su ga zadržali u uredu, jedan se muškarac vraćao kući strmim i vijugavim ulicama koje su od Glavnoga Trga vodile prema Gornjem Gradu. Obučen u lagani sako u kojem mu je preko dana bilo ugodno, sad drhtao je od vjetra koji je na brežuljku puhao jače nego u udolini centra, i ni napor uspona nije ga ugrijao. Njegov uobičajeni put kući vodio je glavnom ulicom, ali odluči skrenuti u usku sporednu uličicu pomislivši da će kroz nju manje puhati, i doista, vjetra ovdje nije bilo, fijukanje se čulo još samo u daljini, a ubrzo sasvim umuknu i muškarac se nađe kako prolazi nepoznatom uličicom u potpunoj tišini. Iznenađen što ovdje prvi put kroči, pomisli ipak kako uličica zbog smjera uspona mora voditi prema njegovoj kući, te kako će prije ili kasnije naići na neko poznato raskrižje. Kroz tišinu iznenada začu potmulo režanje, tiho, ali prijeteće, ali nije on bio od onih što u psima lutalicama vide sablasti pa produži i ubrzo ugleda mješanca kako u otpalom lišću ispod malena stabla stražari pod sitnim crnim mačićem koji se na grani  kostriješio od straha. Muškarac otjera psa, uzme mačića da ga spusti sa stabla, a ovaj se od straha i hladnoće toliko tresao da ga je muškarac stavio pod sako, gdje se savio i ušuškao odmah, te krenu s njim dalje, dok su jedan drugog grijali, i ubrzo naiđe na poznati prolaz, odakle je kod kuće bio u nekoliko koraka.

Svojoj ženi predloži da mačića zadrže i dade mu ime Nova. Žena prihvati, ali pod uvjetom da mačića steriliziraju čim odraste, jer su u kući već imali žensku mačku, Senka joj je bilo ime; mlada maca krzna u crnim i riđim šarama, s bijelom njuškom, trbuhom i nogama, te zelenim očima. Senka odmah prihvati Novu kao druga u igri, i rado je s njim dijelila jastuk za spavanje, pijesak, te čak i zdjelice s hranom. U hladnim noćima stisnuli bi se jedno uz drugo, čistili si međusobno krzno i mazno preli dok ne bi zaspali.

Jednom prilikom, dok su muškarac i žena bili vani, svak svojim poslom, Nova je srušio jednu od lončanica koje je žena uzgajala u dnevnom boravku, zemlju raznio po podu, a zelen izgrizao, u igri ili iz neke mačje potrebe. Žena, koja se prva vratila kući, zateče Novu u uništavanju, razljuti se, uze komad razbijene tegle, i pogodi mačića koji je bježao prema kuhinji u bedro te ga raskrvari. Uto joj muškarac javi da dolazi kući ranije jer se u uredu spotakao, zakačio rub staklenog konferencijskog stola koji se odlomio i zarezao mu u nogu. U idućim danima, čim je našla vremena uz brigu za muškarca, žena makne preostale biljke van dohvata mačaka, te se krene raspitivati za dobrog veterinara kako bi Novu što prije sterilizirali. Jer zima je već bila na izmaku, a mačić je pupao u vitkog, dugonogog i okretnog mačka. Senka je, pak, s proljeća postajala sve maznija i nekad se ne bi dala otjerati tražeći da ju se češka. Jednom tako ženi predijaše u krilu, i sluša Senka kako ova zove veterinara i dogovara da sutradan rano ujutro odvezu Novu. Pritaji se Senka, sveudilj umilna, a u sebi već smišlja kako da spasi druga. Ranom zorom, dok su muškarac i žena još spavali, Senka probudi Novu i prenese mu kako ga žena planira odvesti na sterilizaciju, te mu predloži da se sakriju u ormar. U to vrijeme, žena je već ustala i stade buditi muškaraca da uhvati Novu i stavi ga u transportni kavez.

– Gdje da idem? – upita muškarac, još pospan.

– Budalo, odi u dnevni boravak i uhvati ga dok je još u snu. – Muškarac ode u dnevni boravak gdje su mačke obično spavale, al nađe njihov krevet prazan, izuzev skinutih mačjih ogrlica. On odnese ogrlice ženi, koja ih pogleda i reče:

– Budalo, odi i provjeri u ormaru. – Ali mačke su već izašle odatle i odšuljale se na tavan. Muškarac vidje prazan ormar, izuzev kuglice mačje dlake. On odnese kuglicu ženi, koja se rasrdi.

– Budalo, odi i provjeri na tavan. – Muškarac se uspe na tavan,  prašnjavu prostoriju punu starog namještaja i kojekakvih drangulija, mračnu izuzev malo dnevnog svijetla koje je kroz tavanski prozorčić dopiralo unutra, tako da mu je trebalo par minuta da se privikne na tamu. Prozorčić je bio otvoren a na njemu su sjedile dvije mačke, tamne u kontralihtu, mirne i zagledane u nešto van. Stupi muškarac na tavan tiho da se prišulja mačkama, ali pod je tu bio od starih dasaka i one zaškripaše izdajnički. Mačke se prenuše, mijauknuše tiho i prhnuše kroz prozor kao dvije grlice. Muškarac potrča prema prozoru i stignu tek da ih vidi kako mašu krilima i kruže kratko nad krovom da bi u trenu već odletjele. Zaslijepljen dnevnim svjetlom nakon tame tavana, nije uspio vidjeti ni jesu li se to one stvarno u grlice preobrazile, ni koje su boje bile, tek je bio siguran da su njihove mačke postale ptice i odletjele. Žena mu ne povjerova i sama krenu da pretraži tavan, ali zbog alergijske reakcije na prašinu, brzo odusta. Čitavo ljeto su se još svađali oko toga što se dogodilo mačkama, a kad su u ranu jesen dobili bebu, sićušno stvorenje s crnim dlačicama po čelu, ušima i leđima, složila se žena da je sreća ipak što uz bebu više ne mora brinuti i za dvije mačke.

 

Marija Georgiev

 

Bajka o jeziku

 

Življaše jednom princeza bez glasa,
a govorilo se kako je jednom pričala
dok nije prestala.
Princezu učaše kako držati govore
i voditi zemlju,
a njena će riječ biti glavna.
A princeza reče:
Riječ je mrtva i ja više govoriti neću.
U mojoj glavi samo riječi odzvanjaju,
a zvukovi stvaraju svijet koji bi ovdje
i prije zvuka samog.
Pa dok rječiti šute i naše će dvorane bučati tišinu.

 

Petra Vižintin

 

Priče inspirirane prostorom Gornjega Grada i njegovim legendama, a tijek nekih od njih promijenjen je nakon što su polaznice radile s tijelom

 

Coprnicu na lomaču

 

Coprnici jutro poče kako i inače običavaše. Spremila je doručak i skuhala kavu. Njene su kretnje po stanu bile prirodne, rutinske. Izgledala je kao koreografirana plesačica. Sjela je i jela, kad su se iznenada na njenim vratima začuli glasni udarci. Stajala je kratko na nogama i gledala u vrata kao da pokušava procijeniti koliko su zapravo hitni ti udarci. Na vratima bješe žena koja tvrđaše da je njena bol u koljenu neumoljiva. Bila je kod liječnika, iskušavala je razne mješavine, obloge, radila je različite paste od ljekovitog bilja, ali ništa nije imalo učinka. Posjedoše nju coprnica nasred sobe, a oko nje nacrta krug pa se počne derat i zavijat i recitirat, vrtjet se po sobi. Coprnica se smiri i bez zastajkivanja, mada i dalje umorna i zapuhana, reče da u ženinom koljenu živi jedna druga vještica. Ode u kuhinju i krenu vrč puniti vodom, a žena na to poludi, derući se kako je to sve nemoguće pa ljutita ode zalupivši snažno vratima.

Coprnici, tako, poslijepodne poče kako i inače običavaše. A njene su kretnje bile protočnije nego ranije. Spremala je meso i kuhala juhu. Sjela je i jela, kad su se iznenada, na njenim vratima začuli glasni udarci. Coprnica se ponovno ustane i pogleda, ali su ovi udarci bili poznati – na isti je način prepoznavala nečije korake i zvukove koji ih prate. Na vratima bješe njena prijateljica koja tvrđaše da će coprnicu spaliti na lomači i to sve zbog žene u čijem koljenu živi vještica. Coprnica je spremila stvari i dala se u bijeg, ali na rubu grada zaustavi je ista žena. Bol je dalje prisutna, a žena očajna. Jada se i žali i ispričava coprnici, a coprnica je, sve u svemu, bila dobra žena.

Coprnici večer poče ritualom, mada nije tako običavala. Coprnica bi inače spremala večeru i kuhala čaj. A sada se spremala izvoditi ritual i vaditi vješticu iz ženina koljena. Glavu je polegla na ramena, a pogled uperila u strop. Coprnica je ruke stavila iza leđa i držala se za podlaktice, a nogama je snažno udarala u pod. U sljedećem trenutku copnica se našla na podu. Štitila je jedno koljeno, a ostali dijelovi tijela vijugali su kao morske trave na valovima. Iz najdubljih dijelova svoga tijela počela je ispuštati zvukove koji su varirali po intonaciji. Bila je u potrazi za nečim i njena se potraga bližila kraju. Kada je vještica počela izlaziti i kada su na koljenu počeli izvirati oči i nos, začuje se iz daljine glasna buka. Svjetina ljudi trčala je prema coprnici i derala se: ''Coprnicu na lomaču!''
Žena spusti svoju halju, otrča u šumu pa se odjednom pojavi u gomili ispred coprnice, deravši se: ''Coprnicu na lomaču! Coprnicu na lomaču!''

Pa, iako je coprnica bila dobra žena, završila je na lomači, a žena s vješticom u koljenu i dalje živi, ako nije umrla. A bol je i dalje bol pa boli.

 

Petra Vižintin

 

Priča o coprnjici

Nogu i ruku vezanih lancima, s vrećom preko glave i stražom okolo, vodili su ju kroz vijugave gradske ulice, niz stepenice, prema čistini u šumi na izlazu iz gradskih zidina, Zvedišću. Čuo se udar topa, podne je, potvrdila su i zvona, podne je, ali magla oko grada nije se tanjila, već se u pramenovima vukla po tlu i uvlačila među ono malo okupljenih znatiželjnika, a zrak je bio težak od vlage, kasnojesenji, lijepio se za odjeću i kosu. Krvnikovi pomoćnici donijeli su drvo iz grada i potpaljivali ga kresivom, ali plamen se nije primao, tek je dim kuljao u trakama i miješao se s maglom. Coprnjica je stajala mirna i pokrivena vlažnim krpama, od kože su joj se vidjele samo vezane šake, nježne ruke s tankim isprepletenim prstima, blijede, plavkaste i natečene od lanaca. Krvnik zamisli kako bi izgledali otisci zatvora i mučenja na njenom golom lešu, ali ga šeprtljanje pomoćnika oko lomače vrati u stvarnost. Ovo je trajalo predugo, a sudac i svećenik su se već pogledavali. Najavi da će joj odsjeći glavu, pa će ostatke spaliti kad se vatra razgori. Skine joj vreću s glave i pogleda, ali lice nije uspio primijetiti jer mu je svu pažnju uzela kuštrava kosa koja je stršala u neurednim pramenovima. Primi ju za vrat kako bi ju namjestio na stratište, a vrat pod njegovim prstima klizne i iznenađujuće se produlji; obično su se vratovi pod njegovim dodirom sabijali u ramena, a ovaj kao da se stanjio. Ovaj kao da je izmicao stisku. Coprnjica otvori oči i on vidje kako joj se zjenice sužavaju, straha nema; ona upija ovaj trenutak kao da će još idućeg imati glavu u kojoj ga može čuvati. Nešto napukne unutra, oči se zacakle i on u odrazu ugleda sebe, gradske zidine, jesenje nebo i jezike vatre kako ih oblizuju. Vrat u njegovoj ruci trzne, a on ga uhvati i drugom rukom, što ga je spasilo, jer coprnjica više nije imala ni ruku ni nogu koje bi bile okovane, već se gola izvijala u svojoj pravoj koži, zelenoj i pokrivenoj ljuskama. Zmiju stegne ispod čeljusti dok je prokletinja prema njemu palucala. Trzala se još kratko, a onda se žilavo mišićje opusti. Krvnik disaše oštro kako bi se dobio, i znaše što mora, pokazati zmiju sugrađanima. U želucu mu se skupi težina dok se spremao lešinu baciti na lomaču, dobaci nespretno i leš pade na vlažno tlo pored. I tek što pade, dobi opet noge i ruke, a noge i ruke dobiše noge i ruke koje su se širile u nekoj slijepoj potrazi, sve tanje i razgranatije, dalje od grada, opipavale tlo, omatale se oko drveća, ukorjenjivale se, pružale beskrajne prste dok ne bi napipale novu granu ili prostor na vlažnoj zemlji da se prihvate, puzale, obrastale čitavu šumu, presijecale puteve i nitko ih više nije mogao zaustaviti, sad su svuda, otrovne i ljekovite, bršljan, zimzelen.*

*Priča o coprnjici nastala je tijekom šetnje kroz Gornji grad do mjesta gdje su spaljivali vještice, nekadašnjeg Zvedišća, na križanju Streljačke i Tuškanca i koristi niz motiva s ovih lokacija. Inspiracija za bršljan, primjerice, je iz šume Tuškanac koja ga je puna. U prvoj verziji priče, coprnjica se pretvara u zmiju pa u bršljan. Dvije metamorfoze su bile zamišljene tako da se jedna izvodi iz druge. Motiv bršljana je dalje razrađen kroz tehniku „reportinga“ iz suvremenog plesa i tu sam kroz vlastito tijelo shvatila koliko su mi za njega potrebne ruke i noge, te kako ga ne mogu izvesti iz zmije. Zato je u drugoj verziji (verzija navedena gore) zmija ponovno dobila ruke i noge prije nego je počela pretvorba u bršljan.

 

Maria Georgiev

 

Vještice – coprnice

Srednji smo vijek već ispratili, ali ostale su priče koje su prenosili stariji ili smo o njima sami svjedočili. Moja je priča autentična, a datira iz doba ranih pedesetih godina prošloga stoljeća kad i nisam bila baš tako mala. Išla sam već u pučku školu.
Za našu su blisku susjedu Ceciliju svi govorili da je prava pravcata coprnica, koja jako reagira na žabe, one velike smećkaste krastače. Te su žabe zaista izgledale zastrašujuće, tim više što su skakale visoko i vrlo daleko. Da smo mi djeca bili okruženi raznim životinjama, kako domaćim, tako i šumskim, objašnjava to da smo živjeli u šumskom podsljemenskom pojasu, a u dnu vrtnih parcela žuborio je živo i brzo potok pun daždevnjaka, punoglavaca, glista te raznih velikih i malih žaba.
Da se vratim susjedi.
Ljudi su govorili: „Ako vidiš da prolazi i dolazi Cecilija, sakrij se da te ne vidi, da s tobom ne može zapodjenuti nikakav razgovor, jer u suprotnom će te pitati za bilo koju tvoju životinju (kokoš, zeca, kozu, kravu ili pajceka) koja će ti prestati jesti, piti i davati mlijeko, teturat će i naposljetku uginuti.“ Rekli bi da ih je Cecilija „zacoprala.“
Susjedi su imali i recept koji su preporučili iskusniji susjedi.
Dakle, nakon što bi se dogodio neki neobični slučaj ugibanja ili ponašanja životinje, bilo je potrebno uloviti smeđu žabu krastaču, staviti je u posudu na zato unaprijed pripremljenu žeravicu, pokriti posudu poklopcem i čvrsto držati, kako te žaba ne bi dohvatila skočivši ti u lice.
Nakon takvoga čina, baš svaki puta, pojavila bi se Cecilija umotane glave u nekoliko marama i mrmljala bi prolazeći cestom neke nerazumljive riječi i jaukala od bola.
Nitko od ukućana gdje se obavljao ritual sa žabom nije se smio naći na putu ili u blizini, a kamoli da bi odgovorio na njezino dozivanje. Pečenje žabe značilo je- pečenje vještice na lomači.
Takvom sam činu osobno prisustvovala sa svojom prijateljicom. Kada bi i kasnije bilo gdje zapazile susjedu Ceciliju, bježale smo i skrivale se da se ne sretnemo, ili ne daj Bože, progovorimo bilo što. Tako su činili i drugi ljudi.
Susjeda Cecilija umrla je u teškim bolovima, a moja prijateljica s kojom sam i dan danas u vezi, živi već šezdeset godina u nama prijateljskoj zemlji i poneki puta vrtimo priče iz davnine o coprnici Ceciliji i našim strahovima od nje.

 

Vesna Svečnjak