Dnevnik iz karantene: STANISLAVA NIKOLIĆ ARAS

“Imam nešto kruha i sira/ Čisti okovratnik/ I poezija se računa od danas”

B. Cendrars

 

…

Najviše mi zapravo nedostaje more, malo provirim po danu s terase na jug i vidim jedan komadić njegove plave zastave. Iz nekih se kuća noću more čuje i kad je posve tiho. Popodne sam sanjala da je ljeto prošlo i da se nisam okupala, osujećeno ljeto. To nije dobro. Onda još mislim o tome kako ne osjećam žeđ, ali kad prinesem šalicu s crnim čajem usnama popijem sve do dna. To je pritajena žeđ, ugušena glad, ušutkana zemlja. Sve se spustilo na jednu skalu niže. Dani s duplim dnom.

…

Sada je nešto jako zasjalo kroz prozor, neki bljesak, očekivala sam eksploziju, ali ništa se nije čulo pa mi se čini da mi se učinilo. Čini mi se da mi se učinilo. Ma vidi ti to. Ima nešto u  nepreciznom postojanju, u našem naporu da se smjestimo, ukotvimo, osiguramo.  Zaustavimo eroziju. Kad se ton nađe i riječ kad se nađe ona se zaključa, uda se i dalje jaše u  stopregu svijeta. Ipak, kad bolje promislim, u poeziji riječi su samo posuđene one tu odigraju ulogu nonšalantno, a poslije se opet pojave negdje drugdje, takva im je narav, krilata. Mogla bih dugo slušati dijete dok vježba instrument.

…

 

7. dan danas.

Počinje kišica

Sitna kao priviđenje

Maline se u zdjelici s jogurtom brzo otpuštaju

Prstom skidam med sa žlice

Tvrd je

Kristaliziran

Čujem glasove s gornjeg kata

Ovi su dani trijumf poezije

Mislim kako je Tea

Jučer rekla

Da ne smijemo više ni sebe dodirivati

Ako ne operemo ruke

I kako je liječnik pjevao

Odgovorna građanka tralalala

Dok ju je u kolicima gurao

Hodnicima hitne

Nigdje više od jednog čovjeka

I dodirivao mi je stopala, kaže

Ja kažem kako ću se

Samoozlijediti

Zamišljam da mi dodiruje obraze

Kažem kako ću si četkicom za zube

Raskrvariti desni

Da sam krvava rekao mi je On

I ti si krvava, tako je rekao

Jučer sam sišla do mora

Bilo je mora sve do stopala

Gledala sam kako iz pećine

Izlijeću divlje golubice

U azurnu nabujalost zapjenjenog mora

Nisko su letjele i vraćale se

U pećinu

Mogla bih reći Kao i ja

Ali ne govorim to

Nemamo puno izbora i ja još nisam nijednom upalila radio

Puštam vijesti nepročitane

Kad se vratim kući kuham ribu

Gledam kako joj oko postaje bijelo

…

Oko podne nanosim na oči kajal, pijem zeleni čaj pa pometem pod.

Slažem oprane i suhe majice, spremam ih u ormar, onda pletem pokrivena dekom i gledam kroz prozor kako vijore zastave na vjetru. Jedna na Zavodu za zdravstveno osiguranje, druga na Srđu.

Amela će kuhati ribu u kokosovom mlijeku

Kako to kuhaš? Pitam.

Malo popržim luk i mrkvu i što god samo da se šareni. Kad omekša dodam kokosovo mlijeko i nešto zeleno – prokule ili kupus tamni ili što imaš na komadiće i na kraju spustim ribu na pet do šest minuta da se skuha, ali da se ne raspadne. S rižom ili pastom ide odlično. Malo ljute paprike, što god, možda malo kurkume.

…

Šanse da ponovo proživim ono što sam nekada znala

Su 1000 naprama 1

A to je

Kako se noću ustaje i kako se čitaju pjesme

Slušam vjetar i frižider

Vjetar pojačava pa mijenja smjer

Frižider bespoštedno krcka nevidljive protone

Ustajem da bih popila čašu vina

Zapisala misli koje mi klize

Mijenjaju smjer krckaju nevidljive čestice svijesti

Stvaraju led u gornjoj ladici

Razmišljala sam o tome kako su ljudi uvijek sami

A onda pročitala u nekoj pjesmi da nisu

Pa pokušala ponovo zaspati

Ali vani se događao vjetar

U boru i

Oko automobila

I oko Zavoda za zdravstveno osiguranje

More je udaljeno svega pedesetak metara od ovog stana

Razmišljam kako bih sutra napokon mogla složiti knjige u neki red

Razmišljam kako ljudi zadnjih dana često govore

Potrajat će ovo

Mačka koja je bila nestala

Vratila se

Cijelo sam popodne slušala roktanje malog prasca

Iz vrta

Pa biram muziku koja bi mogla podnijeti to trajanje

Slušam Smithse, jedem krastavac, brie, hren i par pomodorina.

Volim kad huči vjetar među kućama

On je uvijek isti

Ujutro mi Amela šalje sliku

Camusove Kuge koju je pronašla

Šanse da pronađem ovu knjigu u kući bile su 1000 naprama 1

Kaže

…

Danas sam cijeli dan provela na plaži

 

1.

Mladići skaču sa stijena, gospođe u sjeni čitaju. Jedna se hrabri pa zavrće široke nogavice i pušta da mrzlo more dođe do kosti. Onda se povuče u sjenu i čita dugi pasus o smrti, mladići se smiju i sunčaju. Gospođa je odlučna da sutra skoči i ona. Onda gospođa fotografira sebe, naplavine, more i mladiće. Kad se približi hrpi naplavina vidi da je ispod mrtvi galeb pa se makne. Razmišlja i malo se dosađuje nad erosom i thanatosom. Spremi čitač u torbu. Mladići potpuno utihnu.

 

2.

Jedna je djevojka jako pocrnjelog tijela i mokre kose legla na žalo. Na plažu je stigao vitalni starac. Gospođa ga je pozdravila pristojno nakon što joj je rekao Dobar dan. Potom se razodjenuo i počeo prelaziti uvalu s jedne na drugu stranu propadajući koracima u žalo. U plićaku je plivala žuta teniska loptica, a jedan je galeb kliktao. Gospođa je okrenula leđa suncu.

 

3.

U uvalu iznenada siđe vjetar i gospođa se pomiče za suncem. Sjeda na mul i gleda ronioca, čudi se kako mu nije hladno. Onda ustane i po krivulji žala krene prema svojoj sjeni, međutim u prolazu joj se obrati vitalni starac. Gnjavi je pričom. Gospođa mu kaže da sada ide čitati, a vitalni je starac upita za ime. Gospođa mu kaže svoje ime, a starac se sagne pa uzme bijeli kamen veličine dlana i mali komadić isprane cigle. Moram to zapisati, kaže. Gospođa se osmijehne, ali cigla nije htjela ostavljati trag po kamenu. Vitalnom starcu je bilo žao, a gospođi je bilo svejedno.

 

4.

Gospođa je ostala na plaži nekoliko sati čitajući sa svog čitača početak romana Moja borba. Pomicala se za suncem nekoliko puta. Kada bi naišla u romanu na neku zanimljivu rečenicu, spustila bi čitač na trbuh i gledala more u uvali kako se mreška i lijevo prema pećini u koju ulijeću i iz koje izliječu golubovi. Mladići na drugom dijelu plaže potpuno su utihnuli. Samo se povremeno neki od njih trčeći zaleti u more pa žustro pliva. Gospođa se odlazeći okrenula i fotografirala to mjesto. Aparat je zabilježio negative.

…

Danas mi je rođendan.

…

Dan u kojem naučim novu riječ dobar je dan
gledam jutros

puž je ostavio sluzavu stazu u mome improviziranom vrtu

Ušla je muha u stan
Amela kaže Zatvaraj vrata ući će nam muha
a onda
Gotovo je, već je uletila
za rođendan sam često dobivala ananas
to je radila moja stara i poslije neki

kupovali su mi ananas, smiješno
ove godine cvjetaju glicinije, perunike i hortenzije
rukopis mi je nečitljiv, drhtav, trnu mi šake
jedva uvezujem slova
pišem Genau Zauberhaft
onda na prste nabrajam svoje simpatije
pa ponovo jer se zbunim
Ovaj ide u lov
Ovaj nosi pušku
Ovaj jede krušku
Ovaj kaže: Daj meni malo
Ovaj kaže Ništa, ništa, ništa tebi

Pa ponovo
pa ponovo
mijenjam im mjesta
u inboks sleti slika suhog veza
Srđana kaže da se trebamo pobuniti
Pobuniti, pobuniti
nego što

…

Radi se zapravo o tome da je nekoliko dana nakon što je Gospođa počela čitati roman na plaži koju je fotografirala u negativu na tu plažu izvučeno tijelo utopljena muškarca. Plaža je odmah ispod Gospođine kuće i ona ponekad noću s terase sluša kako more huči. Ponekad zvuči kao grad sa svojom podzemnom željeznicom. Ako je jako jugo, u zoru zvuči kao da na kolodvor dolaze vlakovi. U romanu Moja borba, Karl Ove kao dječak ugleda na televiziji lice utopljenika, izađe na dvorište to reći svome ocu, ali otac ne shvati što je dječaka Karla Ovea uzbudilo. Gospođa je prvi put vidjela utopljenika na plaži ispod kampa vojnog odmarališta Avala u blizine kuće gdje je odrasla.

Vijest da se neki čovjek utopio ušuljala se u ulice jednog popodneva i djevojčica je s navoza malog brodogradilišta gledala tijelo na plaži pokriveno plahtom.

Još je jednom čula da je neki pijanac pao u prazan bazen u Stubičkim toplicama dok je tamo bila s mamom i bakom, bazen je bio prazan. Ujutro je gledala u plave pločice i nikada to nije zaboravila. Niti shvatila. Kako je pao?

…

Isto je čovjek malo riba. ili bi volio biti, kao što bi i svašta drugo volio biti. Ne znam ima li uopće smisla artikulirati to stanje, to svakako nije osjećaj jer se mnogi skupe u jednu točku i kao da si blizu promjene agregatnog stanja. Stvar je u tome da kupanje (pogotovo u prilično hladnom moru) ne prestaje kad izađeš na žalo. To traje još poslije, pogotovo noću kad se okrećeš u mraku i osjećaš da se tijelo promijenilo.

Probudila sam se u mračnoj tišini i otvorila oči, pila mi se kava, tijelo mi je potpuno drugačije sad. Zapisujem - metaperspektiva sebe i radikalna iskrenost, to je izazov u kojemu su objedinjeni mnogi izazovi.

Nije čudno da je kolektivna izolacija počela s nebrojenim izazovima na fejsu.

Pisala sam Srđani o luminima na plaži, helikopteru koji je nekoliko puta nadletio uvalu, ona je rekla: Ili traži tijelo utopljenika ili snima muzički spot. Pisala sam joj o desetak Albanaca koji su banuli na plažu i "poremetili ravnotežu dana". Neke događaje treba naprosto apstrahirati. Još sam o nečemu razmišljala gledajući plivače u bjelkastoj bonaci. Samo su plivači ušli u umjetnost. Plivač ima taj izraz lica kao i čitač. Nema na platnima nogometaša, košarkaša, skijaša, trkača. Ali ima spavača, čitača i plivača.

…

Pas neprestano laje na terasi. Ovo je neko podvrijeme, piše mi Nasti u inbox. Inbox je postao Outbox. Ovo je podvrijeme, vrijeme sa duplim dnom, neprestani izazov, bifurkacija. Neprestana ubrzana izmjena plima i oseka. Kao i more.

četvrtak, 30.4.2020.

Stanislava Nikolić Aras

 

Stanislava Nikolić Aras (Trogir, 1972.) profesorica je hrvatskog jezika I književnosti, osim rada u nastavi bavi se književnim moderacijama I organizacijom književnih događanja.
Urednica je književnog programa u Art radionici Lazareti u Dubrovniku, jedna od organizatora književnog festivala Kalibar, umjetnički voditelj umjetničke organizacije Teatro Verrdi iz Zadra.
Do sada je objavila tri zbirke poezije: “Takve se stvari događaju ljudima”, (Algoritam, 2012.), “Nedolično I vrijedno spomena”, (Durieux, 2014.), “Premještanja”, (Hena Com, 2020.) i zbirku kratkih priča: “Meke granice”, (Algoritam 2013.). Zbirka kratkih priča “Pred zidom” je u procesu objavljivanja.
Živi u Dubrovniku.