Dnevnik iz karantene: ŽELJKA HORVAT ČEČ

Horvat

Izvješće o stanju

 

Dragi rođo,

evo brzinsko pismo/izvještaj, vjerojatno ću ispustit svašta, ali nema veze.

Nakon mjesec i pol antibiotika i bivanja u kući s Tonkom čeka nas još puno dana unutar ta „4 zida“. Barem smo tako mislili, ali kako nesreća ne ide uvijek sama već stiže više njih, a kod nas bome nije da dolazi, nego se ta neka zločestoća, koju zamišljam da izgleda otprilike kao Jabba the Hutt iz Star Warsa, zasjela ispod naše kuće i svako malo pljune neku sluz koja se u obliku raznih pizdarija i nesreća zalijepi za nas.

Nakon zadnjeg antibiotika, idući dan temperatura 39, vičem kako ne mogu više, a ne znam koliko još toga „više“ ćemo morati izgurati.

Idući dan Hitna (petak ili subota, ne znam više koji je dan). Alergijska reakcija. Mislila sam uvijek da na filmovima pretjeruju kada prikazuju nekoga da ima alergijsku reakciju, ali eto mi šamara. Pokupili ruksak, bebu i dijete i trk za raspadnutu dječju bolnicu koja nam je (naravno) na drugom kraju grada. Dok mi dijete bubri na putu do bolnice, bez problema ću reći da me baš briga za sve ljepote sporta (stadiona) i raznih umjetničkih građevina, hoću prvo kvalitetnu bolnicu i da mi dijete preživi. Stigli, čim smo se približili vratima odmah je dotrčala do nas medicinska sestra pitala jesmo li bili u Italiji i što smo došli. Primili su nas odmah, pa injekcije, vađenje krvi, promatranje i sve kako već ide. Otpustili nas kući, ali tu kreće apokaliptično kretanje po gradu. Da bismo podignuli lijekove, mi ne možemo jednostavno iz dječje bolnice otići po lijek u dežurnu ljekarnu, ne ne, nego moramo prvo naći neku drugu hitnu na drugom dijelu grada gdje će dežurni liječnik potpisati recept i onda moramo provjeriti na netu koja je danas dežurna ljekarna. Bauljamo po tom kvartu, Filip hoda okolo, kuca na vrata, jedna pa druga, čeka da se negdje netko pojavi, ja u autu s bebom, gledam u nju i svako malo provjeravam diše li. Gledam njega kako nasumično baulja i gleda okolo, korak mu je ubrzan i zabrinut, okrenuo se na brzinu oko svoje osi što nikada ne radi jer u njemu ipak stanuje tromost. U ovom kvartu nigdje žive duše, kao da je baš nedavno nenadano došao kraj svijeta. Reklame i dalje svijetle, ali ceste su puste, osim zalutalog čovjeka raščupane kose malo sigurnijeg koraka, kao da zna gdje ide usred ove pustinje. Našli smo na dugom mjestu tog dežurnog doktora koji srećom nije bio s ekipom na terenu. Vidjeli ljude, poželjeli sreću medicinarima. Kažemo si; bit će bolje.

Drugi dan, opet ista priča, opet bebu pod ruke i vozi brzo u bolnicu koja je znaš već di od nas, u pizdi materini, eto di. Ovaj put su vrata zaključana, gledamo se kroz debelo staklo, pitaju jesmo li bili u Italiji, ulazimo, mole nas da stojimo daleko jedni od drugih, na pultu je dezinfekcijsko sredstvo. Idući dan pedijatar, Tonkec dobila i infekciju dišnih puteva i konjunktivitis, uz postojeću anemiju. Reko ajde, samo da nije korona. Doktor i sestra imaju maske, ali i dalje ima dosta djece u čekaonici.

Dan kasnije ista priča s alergijom, opet hitna. Ovaj puta dolazi medicinska sestra s maskom na licu, između nas debelo staklo, ona nešto priča, ali jebemu kad si nagluh i uz slušni aparat uglavnom čitaš ljudima s usnama, ništa ne razumiješ. Objašnjavam da imamo uputnicu i mašem papirima preko stakla. Ona i dalje nešto svoje, vičem ne čujem, gluha sam, može glasnije. Ona meni šta vam ja mogu što ne čujete? Držim malaksalu bebu na rukama, suze mi na očima, samo želim da me puste i da joj pomognu. Na kraju nas puštaju kažu, stanite, spustite bebu, moramo vas špricati dezinfekcijskim sredstvom. Di da je stavim, jebote? Stavljam je kraj nogu, jedva se drži za mene, oni me špricaju sve leti njoj jadnoj po licu. Filipa ne puštaju unutra, od danas može samo jedan roditelj ući u bolnicu s djetetom. S njom u rukama, u suzama, znam da je teško i da su svi van sebe, ali pitam se kažu li i invalidima u kolicima kad su pred stepenicama, šta vam ja mogu što ne možete gore? Ne znam zašto se nagluhost ne shvaća ozbiljno i zašto je to invaliditet za koji svi smatraju da se s njim OK sprdati? Kao da sam ja birala da ne čujem, kao da ne želim čuti. Na izlasku iz hitne svi su nam poželjeli sreću i svako dobro, i ona medicinska sestra na ulazu. Ajde.

No, po svakom posjetu hitnoj shvaćamo kako se stanje s virusom mijenja, sve su ozbiljnije mjere, sve se dezinficira. Sve više ljudi s maskama. Kod zadnjeg posjeta pedijatru nije bilo puno djece, razmak dva metra, ulazimo jedan po jedan direkt u ordinaciju. Neke ljude pak nije briga za ozbiljnost situacije s virusom, ispred voćarne vidim gomilu nonića bez maskica, jedni do drugih, na placi isto, i u dućanu. U ljekarni pak, kao i kod doktora, svi se ozbiljno drže reda, maske na licu, razmak ok, jedan po jedan se ulazi. Nema zajebancije.

Opsesivno pratimo vijesti, uz školu od doma (tu smo popustili malo jer nismo stigli od svih tih bolnica i hitni i svega), ali mislim si, jebeš školu i sve to trenutno, ajmo preživjeti. U kući kaos, Filip mora raditi od doma, Saša ima školu na sto frontova jer je to talijanska škola (kako to izgleda objasnim ti kasnije :-D, ima zanimljivih razlika u odnosu na hrvatske škole), kuhanje, davanje lijekova, Penny pušta dlake ko luda, usisavač mi postao produžena ruka, Tonka jebi ga ima godinu i sitno i sve rastura (došla k sebi sad mrvu), a ja pokušavam ne zaboravit piti sve lijekove, a dodala sam sad i imunoglukan, a i normabel je dobar drug u ovoj situaciji.

Zadnja tri dana otkako je Tonkec bolje, ja sam prehlađena, žutim šmrkljima punim maramice i dok smišljam kombinacije tih 5 namirnica koje Tonka smije jesti jer je na strogoj dijeti, razmišljam o otocima.

Zacrtala sam si da ću do kraja ljeta završiti tu zbirku pjesama o otocima koju pišem već dvije godine, ima 100 varijanti naslova, od Dimenzija otoka do Ništa mi ne moramo, ali zapravo nema naslov. Bolest je otok na kojem ima ta jedna palma za koju se držiš kao za onaj stalak od infuzije kada se vučeš do wc-a i nazad u bolničkoj sobi. Bolest je otok na koji se lako i bez želje stigne, ali teško odlazi. Ljubav je isto otok. Ne biraš, dopadne te neki i na njemu se koprcaš kako znaš. Najteži je, a ujedno i najveći otok ljubavi prema djeci. Taj me zarobio otkad se Saša rodila, i ne mogu da mrdnem. Svaka nesreća koja dođe okreće nesvjesno moje tijelo prema tim malim očima punim znatiželje i veselja, prema budućnosti života kojem želim da bude bolji.

Evo sada se i svijet pretvara u otoke. Europa je, iako kopno, pretvorena u hrpu otoka, gradovi su nam postali otoci, stanovi su postali opasni otoci, napeti, puni strepnje, ali i puni ljubavi i razumijevanja, a bome i galame i abnormalnog nereda ako u njemu žive i mali čovječuljci, tipa naše dvije patuljčice.

Pričamo o otocima, gledamo u onu kasicu prasicu u obliku ovce, u kojoj su novčići koje ubacujemo za ljetovanje na Silbi. Taj otok nas je osvojio, čekamo i strepimo, hoćemo li moći doći ovo ljeto na taj komadić mira i bezbrižnosti koju nam obično pruža?

P.S. Ova karantena je opasna za psihičko zdravlje, upustila sam se u raspravu na fb danas, zaboravila da nisu svi koji imaju internet razumni i pametni. Koja greška. Nemoj si to radit. Evo, ja više neću. E, da, i prestala sam pušit. Ali o fb raspravi i pušenju drugi put. 

Drži se, nadam se da će to sranje proći bez da završimo kao Italija!

Pusa (samo virtualna)

Že

utorak, 31.3.2020.

Željka Horvat Čeč

 

Željka Horvat Čeč rođena je u Čakovcu 1986. godine, magistrirala na studiju hrvatskoga jezika i književnosti. Objavila je četiri knjige, ali broji dvije. Knjigu proze 4 brave objavila je krajem 2016. (VBZ), a 2015. zbirku pjesama Moramo postati konkretni (VBZ), koja je bila u finalu nagrade Kamov i u Booksinom  izboru 5 najboljih knjiga objavljenih u 2015. godini. Uvrštena je u antologiju mladih pjesnika regiona Meko tkivo, te u Le fantôme de la libertéFantom slobode, panoramu hrvatskih autora na francuskom jeziku. Članica je europske platforme za promicanje mladog pjesništva Versopolis. Dobitnica je nagrade Ulaznica 2013. godine za poeziju, a pjesme su joj prevedene na engleski, njemački, francuski i švedski. Živi u Rijeci.