Nova knjiga u Biblioteci Poezije

Iz tiska je izašla  nova zbirka poezije u Biblioteci Poezije: Jovica Ivanovski: “Žena suvozač”

***
Jovica Ivanovski
Izdavač: Hrvatsko društvo pisaca
Biblioteka Poezije
Urednik: Damir Šodan
ISBN: 978-953-8152-27-6
studeni 2020.
Cijena: 90 kn

preveo Zvonko Karanović

Jovica Ivanovski (1961) jedan je od najznačajnijih suvremenih makedonskih pjesnika, sada već srednje generacije. Snažna urbana ironija koja prožima njegovu poeziju odavno je u regionalnim okvirima prepoznata kao neupitni i originalni pjesnički doprinos. Nesklon mistificiranju poezije i pjesničkog poziva i poriva, Ivanovski maestralno subvertira modernistički koncept pjesnika kao cerebralnog maga do iznemoglosti opsjednutog impostacijom lirskog subjekta i „radom jezika“ tako što u stihove uvodi „prozaični“ lik britkoga i oštroumnoga gradskog intelektualca, pesimističnog i skeptičnog tipa inficiranog pop-kulturom i epikurejski nastrojenog spram života u svim njegovim oblicima.

Damir Šodan, urednik

Jovica Ivanovski jedan je od najčitanijih i među makedonskim čitateljima najomiljenijih suvremenih pjesnika, koji je pisao narativno i urbano još u devedesetima, kada je makedonska poezija djelomično i dalje stremila lirizmu i apstrakciji. Grad i život u njemu, sa svim svojim izazovima, privlačnostima i odbojnostima, kod Ivanovskog kao kod rijetko kojeg makedonskog pjesnika rađa stihove koji zvuče svježe kao grafiti, mudro kao egzistencijalistički uvidi i – naposljetku – jednostavno, što je uostalom karakteristika svih velikih umjetničkih djela. Ivanovski je dokumentarist i pjesnički karikaturist našega vremena, njegove su pjesme tragikomične i čitaju se u jednom dahu, a dodiruju ono najdublje u čovjeku. Ukratko, Jovica Ivanovski je maestro nove realističke poezije u Makedoniji, a za mene osobno apsolutno i jedan od najvažnijih suvremenih europskih pjesnika.

Lidija Dimkovska

Zaokupljen fenomenima apsurdne svakodnevice i naoko banalnim ali nimalo jednostavnim odnosom pojedinca i konteksta, pojedinca i drugoga, sredine, mase ili, najopćenitije, kulturnih koordinata, Jovica Ivanovski ispisuje jednu od mogućih, ali rijetko odabiranih poetika aktualnog vremena, u kojoj je simultanost događaja u permanentnom sukobu s prividnim uspostavljanjem reda (daleko od svakog poretka); onog reda koji nam nameću konvencije, a koji nas neprestano gura u konfuziju. Otuda otpor, ponekad grub i beskompromisan, ali čvrsto ukorijenjen u vremenski udaljenim a tako bliskim poetikama američkih beatnika ili njemačkih novih subjektivista.

Branko Čegec

U ovim stihovima, kao neočekivane nagazne mine, utkane su sve ljudske nemogućnosti. S jedne strane svijest o konačnosti i dovršenosti sudbine svakog čovjeka, a s druge je tu luđačka, divlja, strastvena volja za životom. Takve se krajnosti dodiruju u Jovičinim pjesmama. A ono što je, kako bi to formulirao Branimir Johnny Štulić, između krajnosti, to je ono što u životu držimo u rukama, nepouzdane uzde naše sudbine kojima kormilarimo kroz ljubavi i druge životne katastrofe.

Marko Tomaš