Dnevnik iz karantene: JAGNA POGAČNIK

Otkako su dani prestali imati ime

 

Dok su dani još imali ime, postojali su planovi. Pojavila se, istina, i neka mala zebnja još otkako su pronašli Nultoga, nekakva slutnja da možda sve te planove, o promocijama i radionicama, putovanjima i haljinama, rođendanima i koncertima, ne treba shvaćati ozbiljno jer nakon nultog stižu Prvi i Drugi, pa Treći i onda sve to ide tom nekakvom logikom iz matematičke lekcije koju nikad nisam dobro svladala iz jednostavnog razloga što nisam znala što bih s tim eksponencijalnim ili linearnim rastom. Nisam znala, priznajem, niti što bih s knjigom Kvasomanija, osim da je stavim na policu nakon što sam je prevela, jer ja ionako nemam vremena ni spretnosti peći kruh niti uzgajati prirodni kvasac, moja bi kćer znala, ironično-ljutita što nešto nije spojeno koncem iako me već sedam puta ljubazno zamolila, tinejdžerski otpuhnuti i reći – moja mama šije riječima. Bila bih malo ponosna i bilo bi me malo stid. Sada više nemam policu na kojoj je bila Kvasomanija, pretrpanu kakva je bila, pokosio ju je potres i njezin sadržaj tužno rasuo sobom u kojoj je nered i prije tog događaja bio „kao nakon potresa“, ali knjiga u kojoj se radi o kruhu i receptima trenutno je jedna od najcijenjenijih od čitave košarice proizvoda koje sam „ispekla“ prije nego je sve ovo počelo.

Dok su dani još imali ime, postojala su i razna pitanja. Sada me pitaju samo tri stvari – kako sam i čuvam li se, imam li za posuditi neku knjigu koja nije mučna, pa da je beskontaktno spustim s balkona i imam li koji primjerak Kvasomanije barem u pdf-u. Primjećujem da je Kvasomanija pravi koronoprofiter.

 

*

Otkako su dani prestali imati ime i pretvorili se u nekakav vakuum u kojem se budimo i odlazimo spavati (obično negdje pred jutro, u nekakvom primordijalnom strahu da će se ako zaspimo ponovo zatresti i sve one blage pukotine ispod kojih spavamo pretvoriti u razjapljene čeljusti nekakvog ponora u koji ćemo upasti), a između toga prebrojimo kako stojimo s toaletnim papirom, jogurtima i kapima za nos, čujemo se s bližnjima, provjerimo aplikaciju za broj zaraženih u svijetu i aplikaciju za potres – otkako, dakle, živimo u tom čudnom kontinuitetu – imam problem s čitanjem. Sve nekako ide; prebrojim proizvode koji mi nedostaju, popišem ih na papiriće, isplaniram plan prehrane po danima, operem ruke do granica izdržljivosti, provjerim stanje na računu, uglancam zrcalo u kupaonici, mogu prevesti više od 10 kartica dnevno, mogu odgovoriti na mailove, mogu uređivati nečiji roman, dugo telefonirati, ispuniti prijavu za pomoć slobodnim umjetnicama i umjetnicima, sve dokumente spremiti u zip format, pokrenuti novi printer i čistač na paru koje su donijeli dostavljači koje nisam vidjela, ostaviti ispred vrata ambalažu u koju su bili zapakirani, mogu čak i probati riješiti zadatak iz fizike za 2. razred gimnazije i otići u kontrolirani posjet obližnjem dućanu ili šetnju, ali čini mi se da sve to radim tako temeljito i tako predano da mi ne ostane vremena za čitanje. Probala sam, stalno probam, i koliko god knjiga bila napeta, inspirativna, relaksirajuća ili pametna, nekako se zaustavim nakon nekoliko rečenica, u najboljem slučaju stranica, odnosno tehnički idem dalje, ali misli su negdje posve drugdje. Ili me u njima negdje iz zasjede dočeka rečenica koja točno opisuje trenutno stanje ili joj ja sama upišem to značenje, pa se prepadnem. Tako nije s filmovima, serijama niti glazbom, tamo sve štima. Primjećujem dvije stvari, prvo da mogu čitati one knjige koje su još u rukopisu, bez korica, i drugo da su knjige koje sam pročitala ranije, dok su dani još imali imena, također postale koronoprofiteri. Na njima kao da parazitiram i od njih živim neki prošli život.

 

*

Otkako su dani prestali imati ime u stanu imamo svega dovoljno, nekih stvari i previše. S nostalgijom se sjećam dana kad smo kćer i ja s malo podrugljivim smješkom promatrale tatu i muža, koji je očito bolje savladao lekciju iz matematike, kako od moje radne sobe radi priručnu smočnicu. Imamo prilično hrane, toaletnog pribora, lijekova, masaka i rukavica, imamo previše riže i kukuruzne krupice i čajeva, neke stvari ponestanu, osobito cigarete za mene, sir i namazi, ali sve u svemu što se stvari tiče, nije loše. Stvari stvaraju privid sigurnosti, premda na njih otkako je sve ovo počelo gledam s čudnim neprijateljstvom. Ali svejedno ih gomilam i dalje, s ambivalentnim osjećajem, sretna sam što ih imam i tužna što ih je dobro imati. Osjećaj koji je popratio posjedovanje svježih rotkvica i tri čokoladna zeca, bio je nalik trijumfalno-orgazmičkom, trajao je otprilike kao razorniji potres, i nakon toga je nastupila nekakva tužna praznina. Nedostaje mi prazan hladnjak koji zatvorim i pomislim – ma, to ću sutra, danas ćemo naručiti pizzu. Osobito maske i rukavice, s njima je stalni love and hate odnos, neku noć sam sanjala kako ih bacam u kontejner za smeće, prije toga cerekajući se režem ih škarama na komadiće. U ono malo spavanja, sanjam svašta, najviše neke ljude koje nisam dugo vidjela ni u snovima. Čak i one koje jako ne volim. Budimo iskreni, svatko ih ima. Primijetila sam da su se emocije prema ljudima jako pojačale, otkako ih manje srećem. Dva metra su očito jako bitna da se stvari sagledaju intenzivnije. One koje volim, volim još više, a one kojima nešto zamjeram, zamjeram još više. Bojim se što će to biti kad se svijet vrati na stare postavke, jer što ako je i drugima tako? Intenzitet emocija očito je isto svojevrsni koronoprofiter.

 

*

Otkako su dani prestali imati ime, uspjela sam sagledati jako puno dobrih stvari o sebi. (Na sebi baš i ne mogu tako, šiške samo što nisu posve prekrile vidno polje, a nema te sile koja će me natjerati da svoj dugogodišnji znak prepoznatljivosti počešljam na stranu.) Recimo, u maloj sam prednosti prema nekim drugima jer sam ionako prilično navikla na samoizolaciju; radim od doma, zatvaram se u vlastitu sobu, bježim od ukućana i dalje od dva metra, zatvaram vrata, pišem, čitam i prevodim i jednim dijelom i sada sam u relativno prirodnim uvjetima. Što se posla tiče. Zatim, izuzetan sam control freak i lagano opsesivno-kompulzivna, što je iznimna kvaliteta u ovim uvjetima; nema tog kvadratnog centimetra plastične boce mlijeka koji će pobjeći mojim mjerama zaštite. Potom, čitav sam život pomalo paranoična kad je riječ o virusima, bakterijama i epidemijama. Zimi se uglavnom ne vozim liftom, nikada ne diram rukohvate na stubištu, nikada duboko ne udahnem ili otvorim usta kad se netko zakašlje pokraj mene (ne znam ima li to ikakvog smisla), skeptična sam prema čašama u restoranima, u torbi volim imati dezinfektor za ruke... Davnih dana, kad sam bila maturantica, moja je prijateljica iz školske klupe dobila vodene kozice, a dan prije od mene posudila Camusovog Stranca. Dvadeset i jedan dan čiste agonije, svjesna kako nemam antitijela za tu bolest, zapisivala sam u svoj tadašnji dnevnik, a Stranca kojeg je vratila nakon ozdravljenja poklonila sam trećoj prijateljici jer mu nikada više nisam vjerovala da ne nosi u sebi nevidljive neprijatelje. Stranac je postao sumnjivi stranac. Primjećujem da je u ovome vremenu puno lakše nama koji smo se u nekom svom privatnom ludilu protiv nevidljivih neprijatelja borili i ranije i zamišljam kako bi bilo meni da je stvar obrnuta, da mi jednog jutra kažu kako moram stavljati ruke u usta nakon kopanja nosa i lizati šank u kafiću. Primjećujem da me prisjećanje na Camusova Stranca ponukalo da možda probam preko Kuge opet doći do nekoliko sati čitanja.

 

*

Otkako su dani prestali imati ime, veselim se najviše onome koji se nekada zvao petak. Toga dana odlazim do mamine zgrade na Branimirovoj, u crvenoj šuškavoj jakni koja podsjeća na civilnu zaštitu, namjerno nepropisno parkiram i pričekam da se ona spusti do prizemlja. Predajem joj vrećice pune hrane, na propisnoj udaljenosti, ona me, logično, opomene da sam kupila nešto što ona nikada ne bi jer ima i jeftinije na drugom mjestu, preko usta i nosa je stavila svileni šal umjesto maske, a u očima joj čitam nemir. Kaže mi da je nazvala Stožer, da joj se javila jedna ljubazna gospođa, i rekla im je da su je dvije kćeri, zet i unuka zatvorili u kuću i da želi znati pravu istinu je li to doista potrebno. Ne želim čuti što su joj odgovorili. Kaže mi da je cijeli život kavu pila vani i da joj je ova što sam joj kupila grozna, kaže mi da nema šanse da ne ode u banku za koji dan i da uskoro mogu očekivati da otkaže svaku poslušnost. Kaže mi da joj je ovo sve jednostavno jadno. I da treba i križaljke. Pravim se jako ozbiljna, a ispod maske umirem od smijeha, dok mi objašnjava kako joj sljedeći put treba krema za ispod očiju i krema za njegu stopala i maramice za čišćenje drvenih predmeta. Primjećujem da je moja mama puno veća rokerica od mene. Primjećujem, također, i da ona nema nikakvih problema s čitanjem.

 

*

Otkako su dani prestali imati ime najviše mi nedostaju stvari koje prije nisam ili barem nisam često radila. To mi je nekako čudno jer bi mi trebale nedostajati one stvari koje sam stalno radila, a sada ne mogu. A one mi uopće ne nedostaju. Ne znam kako će biti poslije ovoga, trebam li ih prestati raditi jer čemu raditi ono što ti u ovakvim prigodama ne nedostaje? Zato mi nedostaje buka, dobro možda ne baš buka, ali u svakom slučaju žamor na koji sam se inače žalila jer me ometao u nekim tihim i samotnim poslovima. Primjećujem da su se kod mene dogodile neke stvari koje su obrnute od onoga što sam očekivala. Uopće nisam ovo vrijeme shvatila kao priliku da bih porazgovarala sa sobom, nikad nisam bila taj selfhelp tip, a opet mi se čini kao da sam porazgovarala da to i ne znam. Ako ovo potraje još neko vrijeme imam osjećaj da se više uopće neću poznavati.

 

*

Otkako su dani prestali imati ime, dogodilo se nešto što me strašno uznemiruje i plaši. Ima još puno stvari koje me uznemiruju i plaše, naravno da ih ima, ali ova je nekako najstrašnija. Razgovori o smrti, naime. Dogodilo se već nekoliko puta, čula sam baš jučer te iste rečenice, ispred kvartovskog dućana, preko telefona, prisluškujući na balkonu tuđe razgovore. Kad netko ovih dana umre, a ljudi umiru kao što su i prije, na najrazličitije načine, i kada to netko nekome priopći kao što su ljudi uvijek komentirali nečiju smrt, prva rečenica koja se čuje kao odgovor je „joj, je li od korone?“. Ako je odgovor ne, razgovor staje, smrt više nije zanimljiva, kao da se i nije dogodila, kao da se nije dogodila ako nije točno ta koja se broji, propisana i formatirana smrt. Kolike smrti ovih dana kao da nisu važne, to je najtužnije što nam se događa.

petak, 24.4.2020.

Jagna Pogačnik

 

Jagna Pogačnik, književna kritičarka i prevoditeljica, rođena 1969. u Zagrebu. Diplomirala kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2000. djeluje kao samostalna književna kritičarka, urednica i prevoditeljica. Književne kritike, eseje, rasprave i prijevode objavljuje od 1989. u brojnim novinama i časopisima te na Hrvatskom radiju. Od 2000. do 2003. bila je stalna književna kritičarka emisije Knjižnica na Hrvatskoj televiziji. Uređivala je književne časopise za književnost Rijek (1990) i Zor (1995-1997). Autorica je dvadesetak predgovora i pogovora za knjige suvremenih hrvatskih prozaika. Od 2000. do 2017. bila je književna kritičarka Jutarnjeg lista, a potom tjednika Express gdje prati domaću proznu produkciju. Uređivala je biblioteku konTEKST, izdavača EPH i Novog libera (2009-2012), koja je objavljivala recentne prozne naslove hrvatskih prozaika i pisaca iz regije. Od 2009. voditeljica je radionice kreativnog pisanja književne kritike u Centru za kreativno pisanje u Zagrebu. Od 2013. stalna je književna kritičarka HRT-ove emisije Dobro jutro, Hrvatska. Sudjelovala u radu žirija za književne nagrade „Jutarnji list“, „Meša Selimović“, „VBZ-ova nagrada za najbolji neobjavljeni roman“ i „Fric“. Objavila je izbor iz hrvatske fantastične proze Prodavaonica tajni (2001); knjige sabranih književnih kritika Backstage (2002), Proza poslije FAK-a (2006) i Kombajn na književnom polju (2012); izbor iz nove hrvatske proze Seks & grad u novoj hrvatskoj prozi (2004), odabrane kratke priče Najbolje hrvatske priče 2005. (2006) i antologiju suvremene hrvatske proze Tko govori, tko piše (2008); a zajedno s Milovanom Tatarinom autorica je čitanke za 5. razred osnovne škole Pssst! Knjige govore (2003). Sa slovenskoga jezika prevela je stotinjak književnih i stručnih tekstova objavljenih u periodici, desetak radio-drama te četrdesetak knjiga uglavnom suvremenih slovenskih prozaika. Za prevođenje je 2000. nagrađena međunarodnom nagradom „Kulturkontakta“ iz Beča. Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva književnih prevoditelja i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.