Nagrada Janko Polić Kamov dodijeljena Igoru Mandiću

Mandic

Nagrada Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca ove je godine dodijeljena Igoru Mandiću za knjigu Predsmrtni dnevnik (V.B.Z., Zagreb, 2017). Svečana dodjela odvila se 6. prosinca 2018. u 11 sati u vili Arko, Basaričekova 24. Obrazloženje žirija pročitao je predsjednik HDP-a, i ujedno predsjednik žirija Nagrade, Zoran Ferić, a nagradu – brončanu statuu „Ključ Kamov“ likovnog umjetnika Davora Krelje i ček u iznosu od 10.000 kn – pobjedniku je uručio član žirija, Velimir Visković. Uz Zorana Ferića i Velimira Viskovića, u žiriju su bili Sonja Manojlović, Željka Matijašević i Zoran Roško kao prošlogodišnji dobitnik Kamova.

Ove je godine na natječaj prijavljeno 95 naslova, od kojih je 11 ušlo u polufinale, nakon čega je odlučeno o 5 finalista.

Nagrada Janko Polić Kamov, koja se dodjeljuje za najbolju knjigu godine, neovisno o književnoj vrsti, dodijeljena je ove godine peti puta, a financijski ju je podržala Primorsko-goranska županija.

 

 

OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA NAGRADE KAMOV:   

 

Predsmrtni dnevnik  (VBZ, Zagreb 207) Igora Mandića već je po svojem pojavljivanju izazvala veliku pozornost javnosti i postala svojevrsnim „mračnim hitom“ hrvatske književnosti. Igor Mandić odlučio je u četvrtoj knjizi svojega autobiografskog niza tematizirati sam kraj svoje biografije: starenje, rasap tjelesnih funkcija, izvjesnu prisutnost smrti. Približavajući se osamdesetoj godini, odlučio tematizirati i sam kraj svojega života, jer jedino oružje kojim se može poslužiti u unaprijed izgubljenom ratu protiv egzistencijalnog apsurda jest tipkovnica.

Mandić se ne boji smrti, ne zbog toga što vjeruje da naš tjelesni život jest samo prolazna faza prema ostvarenju vječnosti u zagrobnom životu, ili u reinkarnaciji kao u istočnjačkim religijama. On je uvjeren racionalist koji ne želi sebe zavaravati nedokazljivim tlapnjama. Suočava se sa smrću kao definitivnim krajem, bez imalo straha. U tim svojim predsmrtnim trenucima, kako Mandić doživljava aktualni trenutak svojega života, vraća se važnim događajima i osobama iz svojega života, rekonstruira neke situacije koje su mu se urezale u sjećanje. Ili govori o turobnom starenju možda još uvijek slavnog, ali siromašnog, pisca u Hrvatskoj. Epikurejca prisiljenog da živi u zatvoru materijalne oskudice.

Usporedo s tim nizom dijarijsko-memoarskih zapisa, u eruditsko-esejističkim refleksijama, kojima je knjiga prožeta, osvrće se na niz knjiga, umjetničkih djela i filozofskih tekstova, posvećenih fenomenu smrti, ispisanih u tradiciji kulture zapadnoga kruga. Posebno njegovu pozornost zaokuplja fenomen samoubojstva, kao pitanje kojim se već suočavao u emocionalno prenapregnutim,  tragičnim trenucima svoga života, ali i kao prvorazredno pitanje kojim se bavi filozofija egzistencije.

Ova knjiga definitivno zaslužuje nagradu koja nosi Kamovljevo ime: ona je svojevrstan šamar malograđanskom ukusu i nazorima vezanim za život i smrt. Osim toga, treba imati na umu kako Mandić upravo svojom samosvojnošću,  nastojanjem da govori „uz dlaku“, protiveći se stereotipima koje zagovara građanska većina jest zasigurno najautentičniji sljedbenik kamovljevskog anarhičnog duha u hrvatskoj književnosti. Zbog toga su ga dosad mnoge nagrade mimoišle, ali ova mu - s pravom - pripada!