Finalisti Nagrade Kamov i svečana dodjela

Kamov

Pozivamo Vas na svečanu dodjelu Nagrade Janko Polić Kamov koja će se održatiu četvrtak, 6. prosinca 2018. u 11 sati u vili Arko, Basaričekova 24, Zagreb.

Stručni žiri (Zoran Ferić, predsjednik žirija, Sonja Manojlović, Željka Matijašević, Zoran Roško i Velimir Visković) uvrstio je sljedećih 5 knjiga u finale:

Dubravko Detoni, Krajobrazi/ Nakon čitanja Andersena (prozni zapisi), Fraktura, Zagreb, 2018.
Monika Herceg, Početne koordinate (poezija), SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2017.
Igor Mandić, Predsmrtni dnevnik (eseji/dnevnik), V.B.Z., Zagreb, 2017.
Marko Pogačar, Zemlja Zemlja (poezija), Fraktura, Zagreb, 2017.
Marina Šur Puhlovski, Igrač (roman), V.B.Z., Zagreb, 2017.

Nagrada Kamov sastoji se od novčanog iznosa 10.000 kn i statue u izvedbi umjetnika Davora Krelje.

Književnu Nagradu Janko Polić Kamov financijski je podržala Primorsko-goranska županija.

Obrazloženje žirija:
Dubravko Detoni, Krajobrazi/ Nakon čitanja Andersena (prozni zapisi), Fraktura, Zagreb, 2018.
Knjiga Dubravka Detonija Krajobrazi/ Nakon čitanja Andersena objedinjuje 2097 proznih zapisa (od toga 301 pod naslovom Krajobrazi, a 1796  Nakon čitanja Andersena).
Čitatelj će ih sa lakoćom prepoznavati češće kao pjesme u prozi nego kao naprosto prozne zapise. Ova obimna zbirka ne čita se od korica do korica – mogla bi biti razdijeljena i na više cjelina, čak knjiga ili bar ciklusa – za sladokusce koji će je trajno otvarati i čitati kao svojevrsni florilegij.
Detonijeva sklonost prekoračivanju granica, dobro znana u muzici, očituje se i u pisanju, i rezultira začudnim uvidima koji proizlaze iz govorenja „o“ u ono „iza“. U bujnom, vibrantnom jezičnom krajoliku, ljudi i životinje, biljke i predmeti, ideje i pojave, oživljeni su ravnopravno, i sudjeluju u jednoj od najdojmljivijih i najintrigantnijih realizacija poetskog iskaza u našoj književnosti.

Monika Herceg, Početne koordinate (poezija), SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2017.
Pjesnička zbirka Početne koordinate Monike Herceg djelo je iznimne snage i izbrušenog poetskog izričaja. Koordinate koje pjesnikinja uobličuje kao početne ispisane su oko sitnih priča o životinjama, mijena u prirodi, malih obiteljskih anegdota, ali uzdignutih na razinu počela, gotovo iste razine kao i velike traume, poput obiteljskih smrti. Upravo je ta izravnana značajnost onog malog, kao i onog velikog-traumatskog, mjesto gdje autorica piše svoju malu-veliku povijest.

Igor Mandić, Predsmrtni dnevnik (eseji/dnevnik), V.B.Z., Zagreb, 2017.
Predsmrtni dnevnik  Igora Mandića četvrta je njegova knjiga u autobiografskom nizu, koji je izazvao veliku pozornost javnosti. Sam autor smatra je posljednjom, završnom svojom knjigom, ne samo u autobiografskom žanru. U njoj progovara o starosti, samoubojstvu i smrti. Raspravlja i o strahu pred umiranjem kojim je obilježena naša civilizacija. Kombinirajući ispovjedno-autobiografski i esejističko-eruditski diskurs piše o sebi samome nemilosrdno, bez iluzija, ali i duhovito. Ironiziranjem tabua i strahova ova je knjiga bliska kamovljevskom anarhičnom duhu suprotstavljanja malograđanskom mentalitetu.

Marko Pogačar, Zemlja Zemlja (poezija), Fraktura, Zagreb, 2017.
Premda pjesme danas "postaju sve kraće", Marko Pogačar ulazi u njih "kao na stadione / noseći signalne buktinje". Stadion je u mraku, tu vlada "čopor noći", no njegove bengalke nakratko osvjetljuju raznovrsne pojave koje žive i bore se na njemu, sporo žvačući beskrajnu utakmicu. Tu odjednom vidimo komadić jeseni, čvorke i naranče (koje su jedine "od boga"); ondje bljesak na trenutak osvijetli poneki intiman ili svakodnevan prizor, odmah potom neku političku nakaznost, ostatke dosadne Hrvatske. Tu se sreću svjetovi, i stalno se nešto desi, najčešće sve.

Marina Šur Puhlovski, Igrač (roman), V.B.Z., Zagreb, 2017.
U romanu Igrač Marina Šur Puhlovski smiono je svojim pripovjedačkim skalpelom zasjekla u tkivo patologiziranih unutarobiteljskih odnosa baveći se kompleksnom vezom pripovjedačice i njezina supruga Maksa, ovisnika o kocki. Autorica se znalački služi joyceovskim postupkom sabijanja vrlo obimne romaneskne građe u vrlo kratki segment vremena, jer sve se događa u samo petnaestak minuta, dok pripovjedačica čeka da se probudi njezina punica,  kojoj je došla u posjet u staračkom domu. U tom kratkom vremenskom okviru, međutim, ispričana je kompleksna priča o starici, njezinim brakovima, o ambijentu u kojem se  formirao suprug, sa svim svojim navikama, slabostima i pogubnim strastima. Iscrtavajući povijest jedne disfunkcionalne obitelji, Marina Šur Puhlovski govori dojmljivo i o općem socijalnom ambijentu suvremene Hrvatske, gdje su poremećene elementarne ljudske vrijednosti.