Razmjena pisaca HDP-Poljska

U sklopu međunarodne razmjene između Hrvatskog društva pisaca i Katedre za hrvatski jezik Sveučilišta Adam Mickiewicz boravio sam od 15. do 18. svibnja 2024. u Poznańu, Poljska, kao gost profesorice i prorektorice Krystyne Pieniążek-Marković. U stimulativnoj, prijateljskoj i nadasve gostoljubivoj atmosferi održao sam dva predavanja studentima tamošnjeg sveučilišta, koje se pokazalo kao izuzetno autonomna institucija koja već duže vrijeme uspješno njeguje prijateljske i proaktivne odnose ne samo sa europskim već i s drugim nama kulturološki nešto udaljenijim sredinama poput Indije i Kine.
U četvrtak 16. svibnja 2024. održao sam tako u nazočnosti profesorice Pieniążek-Marković na Katedri za hrvatski jezik predavanje o hrvatskoj poeziji naslovljeno Suvremena hrvatska poezija: od svijeta jezika do jezika svijeta. U izlaganju sam se uglavnom usredotočio na promjenu poetičke paradigme do koje je došlo na prijelomu stoljeća, kada je narativna „stvarnosna“ poezija privremeno zasjenila dotada vrlo potentni i hipermetaforični „semantkonkretizam“, to jest kada je riječima prof. Cvjetka Milanje, tzv. metonimijska modelativna matrica privremeno preuzela primat nad gnoseološkom i semiotičkom, koje su desetljećima vladale hrvatskom pjesničkom scenom. Naravno, prije nego što sam „načeo“ ovu vrlo specifičnu problematiku, izložio sam u vidu podužeg ekspozea i književno-povijesni kontekst hrvatske lirike kao takve, imajući u vidu dugu izloženost stranim utjecajima u kontekstu hrvatske višestoljetne borbe za jezični i nacionalni identitet. Narativ sam stoga dijaktronijski otvorio „pričom“ o „ocu hrvatske književnosti“, humanistu Marku Maruliću koji je paradoksalno do dan-danas ostao jedan od naših „najviđenijih“ pisaca na međunarodnoj sceni. Također, osvrnuo sam se i na važnost književnih časopisa (Krugovi, Razlog, Pitanja, Off, Quorum, Poezija... ) kao „kovačnica“ dominantnih poetika u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Posebno sam se dotaknuo i repatrijacije Borisa Marune ranih devedesetih, koja predstavlja svojevrsni simbolički početak stilske pluralizacije hrvatske poezije koja je s obzirom na tako veliku količinu vrsnih pjesnika na tako malom geografskom prostoru uistinu postala – riječima velikog Tomaža Šalamuna – gotovo globalni fenomen. Razliku između „jezičnog“ i „referencijalnog“ modela potkrijepio sam čitanjem stihova Josipa Severa i Borisa Marune, a za kraj smo s You Tubea pustili nekoliko spotova našeg najvećeg „pjesnika opće prakse“, Arsena Dedića. Predavanje je proteklo u dobroj i prijateljskoj atmosferi, a studenti su sa zanimanjem punih sat i pol pratili povijesna meandriranja hrvatske poezije sve tamo od vremena renesansnih latinista pa do naših dana.    
U petak, 17. svibnja 2024. na Katedri za književno prevođenje profesorice Ewe Rajewske, održao sam na engleskom jeziku predavanje pod naslovom Literary Translation as a Form of Cross-cultural Exchange, u sklopu kojega sam uglavnom govorio o problemima književnog prevođenja kao takvog, s posebnim osvrtom na prevođenje poezije. Upoznao sam studente s različitim pristupima književnom prevođenju s filozofsko-teorijskog te praktičnog aspekta osvrnuvši se na najpoznatije primjere „skeptičnog“ pristupa  književnom prevođenju kroz noviju povijest, onako kako su svojedobno formulirani u djelima Rabidrantha Tagorea, Benedetta Crocea („Brute fedeli o belle infedeli!“ Kruto i vjerodostojno naspram lijepog i nevjerodostojnog!), Roberta Frosta i Romana Jakobsona, ali također sam na daleko „optimističnijoj“ noti iznio i suprotne primjere koji govore u prilog poželjnosti književnog prevođenja, osvrnuvši se između ostaloga i na koncept reine sprachea („čistog jezika“) Waltera Benjamina, kao i na krajnje pozitivne stavove Itala Calvina koji je vjerovao da je književno prevođenje zapravo „umjetnost“ za sebe. U konačnici namjera mi je bila potaknuti studente da ustraju u naizgled „nemogućoj“ misiji književnog prevođenja imajući na umu da prevođenje kao takvo predstavlja jedan od esencijalnih mehanizama transkulturalne razmjene. Podsjetio sam također na činjenicu da su mnogi veliki pisci bili i prevoditelji, sve od Marcela Prousta koji je strastveno prevodio britanskog povjesničara umjetnosti Johna Ruskina, pa do Vladimira Nabokova, Czesława Miłosza, Paula Austera, Rona Padgeta, Danila Kiša, pa sve do naših Antuna Šoljana i Ivana Slamniga. Predavanje je proteklo u iznimno ugodnoj i insipirativnoj atmosferi i studenti su na kraju postavljali pitanja.  
Ostatak slobodnog vremena proveo sam družeći se s kolegama i uživajući u gotičkim, renesansnim i baroknim vedutama povijesno važnog, danas polumilijunskog, vrlo razvijenog i impresivnog grada Poznańa.  

Damir Šodan