Dnevnik iz karantene: DINKO TELEĆAN

Telecan

Koronarni zapisi na istoku i zapadu

(prije dva mjeseca, istočno)
Toga siječanjskog jutra u očima i u nosu ošamućenog putujućeg subjekta koji je doletio iz ovdje nikom poznate zemljice na Zapadu, Hanoi je sivkast i smrducka, iako to sivilo, osim na neprijaznom nebu, polako prerasta u šarenilo, uz prevlast crvenog i zelenog; u žljebovima asfalta vide se ostaci konfeta od netom proslavljene lunarne Nove godine, a mutni se zrak, osim smradovima ispuha i otpada, postupno ispunjava jakim mirisima hrane, pržene i kuhane, voća i povrća izloženog na pločnicima, kave i piva i ljudske žurbe; opet ono staro, poznato, a neobjašnjivo funkcioniranje na rubu raspada, motori, motori: skuteri i mopedi koji nikad i nikome ne staju, kao da kočnice ne postoje, na njima po dvoje, troje, četvero; kaos od kojega se bilo lako odviknuti; nebrojene gostionice koje zakrčuju ulice, tipično s posve niskim plastičnim, bijelim i plavim stolovima i minijaturnim, dječjim stolcima bez naslona uz rub kolnika, smeće, siva odvodna voda, trula zelenjava na betonu, turisti koji se zbunjeno smješkaju, mnogi s maskama na licu u strahu od korona virusa ili nečega drugog u zraku...

(tjedan dana poslije, osamsto kilometara južnije)
... stižem do još jednog grada na H, najmanjeg od dosadašnjih, gdje pedaliram do morske obale, izdaleka idilične, gore plavo, dolje žuto, između palme, no izbliza eto erozije od sve te gradnje, erozije koja se pokušava spriječiti divovskim vrećama pijeska na rubu žala; po vrećama se nahvatala morska trava pa izgledaju kao nasukani zeleni kitovi koji nijemo žaluju zbog uništenja, nepomični spram udaraca valova, i gledam ih srčući kavu s ledom, sam kao čuvar plaže u zimskom periodu na velikoj terasi nekakvog restorana koji valjda u druga doba godine nije toliko pust, i dobivam vijest da je umro George Steiner, s čijom sam knjigom o prevođenju, prevodeći je, proveo najveći dio nedavno minule godine, i baš se nekako pogled na te zelene kitove, i ta pusta terasa puna vjetrom nanesenog pijeska i ti neumoljivi valovi poklapaju s tom viješću, i onda ugledam skupinicu starih, trbušastih bijelih muškaraca kako se odnekud spuštaju na taj pijesak i razdragano se praćakaju među tim golemim vrećama sa svojim velikim obješenim trbusima i vrećastim kupaćim gaćama i našušurenim sjedinama koje lelujaju na vjetru, i baš im je dobro, fotografiraju jedni druge i ništa ih ne može smesti, a ja pomišljam kako ih bez veze gledam svisoka i kako sam valjda razmažen istočnim Jadranom i ponekim tropskim rajevima na kojima sam imao sreću biti, i ponekim knjigama i slikama i mislima, i mislim na Steinera i na njegove jezike i na njegove elegantne rečenice i na neke svjetove koji nestaju, obično se govori o dinosaurusima, i o žalima i plažama mislim koje nestaju pred morskim i ljudskim nasrtajima, i o nestancima općenito mislim, nestancima kojima se prividno doskače dugim rečenicama; danas to nisu crne, nego zelene misli, tako ću ih zvati, takvima će biti; i kad se o nestancima misli, mora se pomisliti i na venecijansku sudbinu Hoi Ana, čije dražesno središte biva svakih par godina, i sve češće, temeljito poplavljeno; i zamišljam kako će jednoga ne tako dalekog dana samo još crveni i plavi i žuti lampioni lelujati nad ravnodušnom površinom vode, pod kojom će trunuti stoljetne grede od tikovine dopremljene na džunkama, svi ti sanduci s intarzijama, ložnice kineskih trgovaca i tisuću puta spašavane uspomene; i o Veneciji kad je riječ, kako da u pamet ne dođe Smrt u Veneciji i ubogi von Aschenbach u njoj i kolera koja u njoj vreba, sada kad se i tu i svugdje strepi od na početku spomenutog virusa, kad se posvuda nose maske (imam ih već tri u kolekciji, u raznim bojama, dobivene u vlaku, autobusu i ovdje) i izbjegava se rukovanje, i kad moram kriti netom stečenu hunjavicu da se ne posumnja da sam virusonoša, zarazni putnik, opasnost živa, kad mi termometrom uperenim u čelo mjere temperaturu na štandu kraj Japanskog mosta gdje se prodaju propusnice za znamenitosti starog grada, i onda još ta temperatura ispadne povišena i uhvati me blaga panika, što ću sad, strpat će me u karantenu, u kavez, u klade, što li, ali ipak, kažu da je to u redu dok me snima televizijska kamera, jer temperatura uvijek ispada nešto viša kad se tako mjeri; sada dakle, baš sada kad čitam stihove pisca Vodenog žiga, najljepše knjige o Veneciji, o „gradu koji tone, gdje razum gordi / odjedanput postaje okom mokrim“ („Laguna“); i baš ovih dana kad čitam da je preminuo i Fikret Cacan koji je te i još tolike druge ruske stihove prepjevao...

(još tjedan dana poslije, još tisuću kilometara južnije)
...neki dan u Saigonu, gdje su svi oni rođeni prije mene proživjeli veći ili manji dio života u većoj ili manjoj blizini pakla, oni ili barem neki među njima najbližima, premda ovako teče razgovor s postarijim sajgonskim taksistom dok me nutka švercanim svijetloplavim maskama za lice što ih je urukavičenom rukom hitro izvadio iz pretinca za rukavice, jer da on te maske ima sada kad ih više nitko nema, jer eto zna neke ljude: „Kako je živjeti u Saigonu?“ „Bilo je dobro do 1975., dok su ovdje bili Amerikanci“; „Kako, pa bio je rat?“ „Rat se nije vodio ovdje, nego u džunglama, nije se doticao mene i mojih bližnjih, a onda su došli komunisti, a njih mrzim, ne smiješ ništa reći protiv njih, odmah te strpaju u zatvor ili ubiju, mrzim ih, ali moram živjeti s njima“; i kako se onda bezostatno diviti svem ovom bilju, pa baš tako, pa baš zato, ono ostaje, ono uvijek ostaje i neupitno je i bezostatno lijepo, lijepo kao ananas još crvenkastih rubova prije nego što mu je došlo vrijeme za branje, kao papaja čije stablo širi prste naspram neba ili kao ta nestvarno grimizna pitaja iliti zmajsko voće koje je ovdje sada u svome noćnom cvatu.

(još mjesec dana poslije, osam tisuća kilometara zapadnije)
virus

je li strašniji strah
ili strah od straha
ili strah od straha od straha
dok građanka gleda u građanina
koji je pred njom zgrabio
zadnje pakiranje toalet papira
i zuri u praznu policu
ukopana s kolicima
u kojima leži zadnji paket brašna
koji je zgrabila
pred zgranutim pogledom
druge građanke
koja stoji ukopana
sa svojim kolicima
na istome mjestu
i dalje

četvrtak, 19.3.2020.

Dinko Telećan


Biografija:
Dinko Telećan rođen je 1974. u Zagrebu. Objavio zbirke pjesama Kreševa (1997.), Vrtovi & Crvena mijena (2003.), Iza (2005.), Plast igala (2011.) i Dok ti oči ne dogore (2017.), knjigu Sloboda i vrijeme (2003.), putopisne knjige Lotos, prah i mak (2008.) i Azijska suita (2015.), zbirku eseja Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi (2009.) i roman Dezerter (2013.). Prevodi i povremeno biva prevođen i nagrađen. 


Fotografija:
Skulptura vijetnamskog kipara Ana Nguyena snimljena u gradu CanThou u veljači 2020. Autor: Dinko Telećan.