Svečana dodjela Nagrade Kamov

Hrvatsko društvo pisaca poziva vas na dodjelu Nagrade "Janko Polić Kamov" za najbolju knjigu godine, koja će se održati u knjižari Ex libris (Riva Boduli 3b, Rijeka), u ponedjeljak 17. studenog 2025., u 13:00 sati. 

U finale su ušli (abecednim redom):

Antolić Sandra, Hrvatska mati, Vuković&Runjić, 2024.

Međurečan, Robert, Tako neka bude, Sandorf, 2025

Pavličić, Pavao, Ti si ja, Lađa od vode, 2025.

Rudan, Evelina, Polja, slama, žudnja, Fraktura,2025.

Šur Puhlovski, Marina, Adam, VBZ, 2025.

 

Obrazloženja:

Sandra Antolić, „Hrvatska mati“, Vuković & Runjić

Osporavanje rodne  binarne podjele, vladavina korporacija koje financiraju i medicinska istraživanja,  posvemašnja digitalizacija na svjetskoj sceni s jedne strane, te, s hrvatske strane mala seoska sredina koja djevojke programira za udaju i majčinstvo u istom  paketu a  mlado stanovništvo prisiljava u emigraciju: sve je to Sandra Antolić zahvatila svojim romanom Hrvatska mati. Mladeži iz Hrvatskog zagorja  koja ima srednju stručnu spremu svijet ne nudi cijeli špil karata a među onima koje im se otvore oni  gotovo slučajno biraju karte koje imaju dalekosežne posljedice. Hoće li mladi junak Bartol, nogometaš NK Krapina koji se naglo i neplanirano zatekne u Irskoj u „Klinici za medicinske eksperimente“ i njegova zaručnica, koja ga čeka, uspjeti ostvariti zajednički  život nakon peripetija koje doživljavaju?

Antolić stvara ponekad atmosferu  na granici s fantastikom (ne dajući, primjerice, objašnjenje iznenadnog  iščeznuća junaka) ali je ne prelazi zahvaljujući poznavanju mentaliteta "malog čovjeka" i ohlađenoj ruci pripovjedača, koji je i sam jedan od  muškaraca podvrgnutih medicinskom eksperimentu.

Princip "ne filozofiraj" uzdiže načelo prilagodljivosti i snalažljivost ni po čemu privilegiranog društvenog sloja. Umjesto  izravne  socijalne kritike ili kritike  patrijarhata,  roman svoju poruku odašilje na krilima ironije. Pod plaštom crne komedije nastaje tekst koji će kodnekih čitatelja  možda izazvati sablazan,  a kod drugih pridonijeti ublažavanju  predrasuda.

Nosiva svijest romana  je svijest  "čovjeka iz naroda", u vrlo mladoj životnoj dobi, čija prizemljenost  u situaciji ubačenosti u vrtlog akutnih moralnih nedoumica, vezanih ponajprije uz transrodnost  i feminizam, neutralizira bizarnost fabule i daje joj humorni ton. 

Veliko umijeće pripovijedanja, izvornost priče, vješta kompozicija romana (gotovo scenaristički čista), duhovitost proizašla iz poznavanja svakodnevice širokog društvenog sloja, kao i zavidna upućenost u  informatičku i medicinsku znanost samo su neki elementi zahvaljujući kojima ovaj roman donosi i istinski književni užitak i veliku provokaciju. 

***

Robert  Međurečan, „Tako neka bude“, Sandorf

"Tako neka bude" je akcijski povijesni roman koji interpretira razdoblje Judeje u prvom stoljeću, iz perspektive mladog Židova Eleazara,  koji staje na stranu Rima, iako je  je nekoć pripadao sekti radikalnih židovskih pobunjenika protiv rimskih namjesnika i Židova poslušnih rimskoj vlasti. 

Osim glavnog lika, suptilno su psihološki oživljeni i svi koje on susreće na putu, od kojih su neki i biblijski likovi, poput Ivana Krstitelja ili Baltazara.  Roman sučeljava politeizam  i monoteizam,  rimsku vlast sklonu praktičnom  unaprjeđivanju života gradnjom akvadukata i škola te židovsko iščekivanje spasenja i okrenutost duhovnosti. U atmosferi stalne gladi, ropskog rada i nasilnih smrti protječe tegobni svakodnevni život  puka:  isluženih vojnika, sućutnih bludnica, gubavaca te se stvara slika razdoblja do početka Isusovog javnog djelovanja. Dva usamljena konjanika, Eleazar i njegov priprosti, narodski lukav sudrug, Delmat  Andes, putuju u službi Rima Judejom i Galilejom u lovu na židovske  mesije, ali su  i sami  lovina radikalne židovske sekte „Bratstvo bodeža“.  

U ovom, za našu književnost, jedinstvenom pothvatu Međurečan je, osim iznimno uvjerljive autentizacije vremena-prostora, pokazao i velik dar za priču jer posrijedi je roman jake priče s elementima romana ideja, a moguće ga je prisličiti i epskim  napeticama i povijesnim rekonstrukcijama iz filmske umjetnosti. 

Narav same teme dovoljno je  provokativna da dovodi  na skliski teren između hereze, blasfemije i naglašavanja  temeljnih poruka kršćanstva. Roman ratničku etiku  suprotstavlja etici lika nazvanog Bosonogi, koji je fikcijska tvorevina kojom se referira na Isusa, a koji donosi poruku ljubavi i opraštanja  neprijateljima.

Riječ je o djelu koje u mnogočemu nadilazi okvire standardnih čitateljskih očekivanja jer na maštoviti i hrabar način fikcionalizira  same temelje na kojima počiva judeo kršćanska civilizacija, krajnje domišljeno spajajući kritički stav s afirmacijom ljudskih vrijednosti.

***

Pavao Pavličić, „Ti si ja", Lađa od vode

„Ti si ja“ je roman o zrelosti, o učinku vremena na ljudsko rasuđivanje. Pavličić piše fikciju (s elementima autofikcije) zapletom slijedeći i logiku i fantastiku.

Sudbonosni susret devetnaestogodišnjeg mladića Pavla Pavličića  sa svojim imenjakom, svojim "ja" iz budućnosti, pedeset godina starijim, daje priliku autoru da preispita vlastite  najvažnije životne odluke. Radnja se zbiva u Vukovaru, koji je i glavni lik Pavličićeva opusa.  Dok sam početak knjige karakterizira  za realistički modus nužno  smještanje  likova i radnje u Vukovar u kolovozu 2016. te  -  dijalozima pružena - logična objašnjenja samog puta kroz vrijeme, kako se roman primiče završetku  raste i njegova najvažnija dimenzija: spoznaja o samom sebi, manje o smislu vlastita života a daleko više o vlastitom pisanju, o porivu koji ga je vodio, o  događajima koji su odredili život sedamdesetogodišnjaka a koji uključuju ponajprije odabir životnog poziva te ljubavni izbor.

Sve dubine odnosa umjetnosti, književne (donekle i kazališne) i privatnog života te povijesno-političke zbilje,  dotaknute su u šetnji mladića i starca u njihovom jednodnevnom druženju. Pavličić piše  pitku zdravorazumsku  fantaziju, a filozofiju života i umjetnosti predočava vještim fabuliranjem i dijalozima visoke razine, bez ijedne suvišne riječi. Roman je alegorija ljudskog sazrijevanja, s jedne strane, a s druge teza da u samom početku gotovo sve već znamo. On je i hommage zavičaju: opis ne do kraja razjašnjivog osjećaja pripadnosti mjestu i prostoru te raznovrsnih, ne samo osjetilnih, podražaja koji utječu na junakov osjećaj ispunjenosti i autentičnosti. 

Ti si ja ujedinjuje gotovo sve karakteristike Pavličićeva pisma: evocira, alegorizira, propituje smisao književnosti te gradi zanimljivu priču. Razgovor dvojice koji su jedna osoba na trenutke se doima ne samo kao  pregled književnog opusa nego i svojevrsno otkupljenje. A da je posrijedi djelo koje postavlja literaturu kao ultimativnu zbilju te  grad Vukovar kao knjigu, svjedoči i završetak vremeplova, pisan ponovno  iz perspektive vremena (prostora) 2016., godine, kad čitatelj otkloni i zadnju sumnju u to da Pavao  Pavličić nije fikcijski lik.

***

Evelina Rudan, „Polje, slama, žudnja“, Fraktura

Postmodernistički ljubavni kanconijer Eveline Rudan, istodobno vrlo osoban i premrežen komunikacijom s različitim književnim stilovima i teorijama, jezično i idejno izrazito bujan, odlučio je intimu nadrediti velikim društvenim narativima.

Izrazito naglašena metapoetička svijest, svijest o proizvodnji pjesme, te poigravanje konvencijama i stilskim obrascima služe stvaranju  humorne perspektive u kojoj lirska junakinja pjeva o svojem objektu žudnje,  preuzimajući  trubadursku ulogu, čime pokazuje i osobnu težnju i gestu ženskog oslobađanja od tradicijskih prisila. Rudan je vrlo inventivna u preodijevanju žudnje u brojne filtre, kroz mnoštvo  emotivnih, stilskih i jezičnih registara. Posrijedi je jedna velika intertekstualna, dijelom i citatna, poezija izražene vitalnosti:  jezične, pjesničke i ljubavne. Poezija je to koja, međutim  ne zaboravlja da je ritam osnovni pokretač pjesme:  „Vidiš sve se događa u nekom ritmu/ a ritam je predcivilizacijska stvar/  Biološka jedna stvar/ kad smo se uspravili / (Ne ti sad, nego mi kao vrsta) / kad samo se dakle uspravili/ sve smo važne stvari uritmili/ hod kroz godinu, hod kroz pjesmu“

Unatoč velikoj razigranosti jezika, teme, i same poetske junakinje, ono zbog čega treba posebno vrednovati ovu knjigu jest širina kojom se zahvaća iskustveno, i teorijsko polje, literatura i život, njihova kohabitacija, zbog koje se čini da ne znamo o kojem objektu žudnje knjiga govori, postoji li on, ili će biti uvijek-već izmišljen, i hoće li čitatelj uspjeti povjerovati i u njega i  u taj žudeći lirski glas, koji je toliko duboko svjestan sebe, i kao spisateljice, i kao žene.

Rudan zasniva književnu zbilju koju stalno podriva, stvarajući iznimno uspjelu inačicu radikalnog poetskog konstruktivizma. Njezino preslagivanja svih vrsta ljubavnih (i neljubavnih)  diskursa, igra s tekstom, konvencijom lirske junakinje i njezinog žuđenog objekta,  na tragu je ludističkih poetika, a misaono-intelektualni spremnik iz kojega crpi svoje diskurzivne naplavine  iznimno je raznovrstan, što stvara dojam raskošne poezije, koja zavodi čitatelja, baš kao i lirska junakinja svojeg i artificijelnog i stvarnog objekta ljubavi.

***

Marina Šur Puhlovski, „Adam“, VBZ

Središte autofikcijskog romana Adam je emotivni i intelektualni odnos Sofije i Adama, prijatelja s fakulteta, ljubavnika, i vječne sjene njezine intime.  Adam je izgubljeni intelektualac, sklon alkoholu i boemskom načnu života, zbog čega njegov ljubavni odnos sa Sofijom Kralj, iako je to ponajprije odnos potpune intelektualne i duhovne srodnosti, ne uspijeva. ŠurPuhlovski -  za koju od romana Nesanica ili od Antipojmovnika znamo da vlada mnogim prosedeima, od filozofske esejistike do romana tijeka svijesti (Nesanica) -  u ovom je romanu  izabrala glas koji joj je omogućio objedinjavanje skupljenog znanja koje fabula neće ograničiti. U naraciju su vješto  uklopljena kratka filozofska i sociološka razmišljanja, stopljena u cjelinu s pričom o dva junaka koji neprestano čitaju, razgovaraju i promišljaju život, tražeći odgovore na zadnja pitanja, koja ne nalaze, ali im se u trenucima traženja čini da su njihovi doživljaji života smisleni i važni.

Kao drugi dio trilogije Virus, potres, brak, ovaj roman nastavlja gust i introspektivan narativ o Sofiji Kralj: nosiva ideja trilogije  Virus, potres, brak je Sofijin brak koji je opstao. Stoga i u ovom romanu dolazi do izražaja pritajeni strah od boemštine koji Sofiju Kralj, osamljenu  i izoliranu u njezinom spisateljskom pozivu, drži u malograđanskom okviru braka, kao jamstva da neće potonuti, u društvenom i ljudskom smislu, kao Adam.

Ipak, Adam ima mnogo slojeva te je  prikazan u svim svojim proturječjima: kao onaj koji istodobno privlači i razara, koji ne zna trajati, ali ostaje neizbrisiv. Njegova prisutnost postaje zrcalo u kojem Sofija prepoznaje vlastite čežnje, granice i iluzije.

Adama ne upoznajemo samo kroz usta pripovjedačice koja sabire svoja životna iskustva, nego i kroz njezin dnevnik iz vremena kad je ljubav bila najživlja te kroz uzajamna pisma, pa se registar teksta stalno mijenja što ga, uz prisutne elemente društvene kronike, pretvara u impresivnu osobnu pripovijest o jednom dubokomodnosu muškarca i žene, koji ruši neke od uvriježenih predodžbi o ljubavi, umjetnosti i životu.

 

 

⁞ ⁞ ⁞ ⁞ ⁞ ⁞ ⁞ ⁞ 

Dobrodošli!