Dnevnik iz karantene: EDI MATIĆ

Matic

Račun

 

Bila je to sasvim obična večera, kakve sam znao organizirati svakog mjeseca. Jednom za ljude s istoka pa drugi mjesec za one sa zapada. Rijetko sam ih spajao i pozivao zajedno – to ne bi bilo produktivno. Plaćeni put i hoteli, skupi restoran, posebna narudžba hrane, taxi koji čeka pred vratima hotela samo moje goste, jednog po jednog, nikada zajedno, to je seljački, izgledalo bi kao da štedim. Kada bi dolazio Oleg, u taxiju bi ga već čekala pratnja za tu večer. A što sad, pa čovjek to traži, tko sam ja da mu popujem i pametujem. Zadnje je dvije godine to bio mali Fred, zgodan i drag dečko, pametan i nenametljiv. Na Olega najviše potrošim, ali s njim dobro i zarađujem. To istočno društvo mi je bilo draže. Veseliji su i razuzdaniji, uvijek zadovoljni poslovnim rezultatima. Od ovih drugih, zapadnjaka koji su stigli pretprošlog vikenda, jedino je Mario bio takav. Smijao se bez prestanka i mahao rukama dok priča. Kosa mu je kroz godine naših susreta postajala sve bjelja, ali temperament se nije mijenjao. Sono un italiano, un italiano vero, znao je govoriti, dok je srkao najkraći mogući espreso, onaj što samo uprlja dno šalice.

Na večeru su svi bili stigli na vrijeme, pomalo zabrinuti zbog najnovijih vijesti, ali odmorni i svježi. Dobra organizacija – to je moj moto. Uz to onda ide i bogata trpeza, vrhunska vina, pokoji visoki državni funkcioner i… ono o čemu nikada ne pričam okolo – za koga sam od njih proteklih godina rezervirao prostitutke i nabavljao vrhunske droge. Ne ide korupcija na suho, bez dobrih odnosa ne bi ni posla bilo, ja sam se samo prilagođavao zahtjevima tržišta i prohtjevima onih o kojima je tržište ovisilo. Vijesti su i mene brinule, pa sam o aktualnom poslovanju s Kinom pripremio opširan referat, jer naravno, večera ima i radni karakter, to jest, svoj poslovni dio.  

Dobro, možda smo malo pretjerali u konzumaciji svega i svačega, ali nakupilo se dovoljno opravdanja za to. Morao sam suzbijati pesimizam koji sam njušio izdaleka, razbiti te glupave priče o opasnostima. Zaboga, kao da ne vide da je sve ovo namješteno i izrežirano. Treba pronaći svoj put u ovome, a ne zabijati se u mišje rupe. Srećom, mojim je partnerima zarada draga jednako kao i meni, pa je dodatno opuštanje pred nove poslovne zadatke bilo sasvim u redu.

Sranje je došlo tek kasnije.

Sljedeće subote javili su mi da je Mario u bolnici. Dečko iz njegovog ureda rekao je da je zbog virusa. Detalje nisam razumio, ne govorim talijanski, a dečko ne zna engleski. Pokušao sam tom malom pederu reći da ne paničari i da poruči Mariju da posao čeka.

U ponedjeljak sam parkirao pred kliničkim centrom i uputio se u ordinaciju doktora K. Primit će me, uvijek me primi preko reda, tako to ide kad s nekim godinama igraš golf. A i tko mu je donirao onaj aparat za odjel, ako ne moja firma. Pa valjda imam prednost pred svim tim šupcima u hodniku. Osim toga, meni je hitno, jebe mi se za njih. Izvadit će mi krv, pregledati me i poslati kući, kao i svaki puta kad mi je trebalo. Marija mu neću spominjati, ne treba sve znati, ionako u vijestima previše paničare i ne razumiju da će svojim pizdarijama izazvati gospodarsku krizu. Dovoljno je da mi ustanovi kako mi nije ništa i da je samo prehlada u pitanju. I prošle zime je bilo isto, nakon skijanja.

Doktora K. nema skoro do podne. Obišao sam bolnicu pet puta da ga pronađem, jer ona nesposobna tuka na šalteru nije bila u stanju nazvati odjel i pozvati ga dolje. Drugi put ću mu donirati osoblje, jebale ga ovakve sestre, što se prave da ne znaju tko sam.

K. me propitkuje jesam li putovao negdje u zadnje vrijeme. Nisam, tu sam stalno. Pita jesam li bio u kontaktu s nekim zaraženim. Ma, jok, svi su zdravi oko mene. I ja sam zdrav, tu i tamo kihnem, ali to je sve.

Mario se nikome ne javlja. Garant su se i svi drugi suradnici ustrtarili. Ne smijem dozvoliti da zbog panike propada posao, sad je prilika, kad se konkurencija, prestrašena vijestima o zarazi, uvlači u čahure. Možemo osvojiti i njihove dijelove tržišta, a to se ne propušta. Šaljem kružni mail svim zaposlenicima i pozivam na radnu obavezu. Jebiga, na vrijeme treba zaustaviti te ideje o uzimanju godišnjeg kad se kome svidi. Da sam popuštao na svaki razmaženi prohtjev radnika, ništa od ovoga ne bih stekao.

Svoju Leu šaljem kod majke. Nikada mi neće biti jasno zašto još želi biti zaposlena, kad joj novac ne treba. A zaista joj ne treba. Kaže uzet će bolovanje, njena će škola valjda angažirati zamjenu, državna je to firma, snaći će se. Samo neka ona bude što dalje od sranja, a meni ostaje više vremena za posao.

Zovem Frankfurt i Stockholm. Frederik i Johann su zdravi, čuli su za Marija, ali ponavljaju mi da je kod njih sve u redu. Ipak će neko vrijeme ostati kod kuće. Jebene kukavice. Uvečer razmišljam o slici koju mi je Johann opisao, dok se opravdavao za skrivanje. Kaže: sjeti se onih scena iz glupavih ratnih filmova – iz mitraljeskog gnijezda sipaju ubojiti rafali bez prestanka, a naš junak iznerviran iskače iz rova, podiže se na noge prema neprijatelju, razgrće košulju i urla: ništa mi ne možete, pička vam materina! Samo je jedan mogući ishod takve budalaštine. E, tako se možemo busati u prsa i pred ovim virusom, rekao je Johann.

Moja jutra su inače započinjala uz šalicu kave i cigaretu. S balkona bih promatrao gužvu s kojom grad kreće u dan, pa s podsmjehom pratio uskomešane mrave koji prestrašeno žure prema svojim radnim mjestima. Često sam razmišljao kako se grozim buke i vreve sa stotinama natiskanih automobila, kamiona i taksija po kolniku u oba smjera, prema centru i van. Zbog te uskomešane gomile u jutarnjim sam satima svojima u uredu samo telefonski izdavao naredbe, dogovarao poslove, čekajući da se grad malo primiri. Sad polako dolazim na svoje. 

Zovem doktora K. Ne javlja se cijeli dan. Ne znam što je tom čovjeku, zar je teško dići slušalicu, pritisnuti ekranić na mobitelu. Nazvao je tek navečer, kaže da su moji nalazi u redu, ali... Jebeno ali. Ali, to nije test na virus, kaže, nego samo obični nalazi. Ako sam bio s nekim oboljelim u kontaktu, možda sam i pokupio govno. Mislim da mi je K. htio reći i da su testovi skupi, ali se na svu sreću sjetio s kim priča. Možda ga ipak neću pitati da me uputi na testiranje, ne želim ispasti hipohondar.

Svijet se izokrenuo u samo nekoliko dana. Smrad kuge se iz novinskih naslova spustio na ulice, sve je manje ljudi, svi se skrivaju, čak su i oni moji počeli izbjegavati posao i pored prijetnji otkazom. Pokazuje se da umiru samo stari i bolesni, a cijeli svijet zbog toga staje, kao da ne vidi da će zbog jebene panike kasnije nastradati sve. Pa, koji je kurac tim ljudima?

Zvao sam tajnicu i rekao neka raspali sva svjetla, vanjska i unutarnja, neka svijetli danju i noću. To ubija depresiju i fobije. Znam da ne ubija viruse, ali strah je sada naš glavni neprijatelj.

Lea vrijeme provodi u šetnji pokraj mora, dobro joj je, kaže da će nastavu držati od doma, onlajn. To im je kao neki moderni pristup. Padaju mi na pamet oni klinci po australskim stepama što su se školovali preko amaterskih radio stanica. Svakog dana bi učenik sjeo pred uređaj s milion dugmića i prekidača, otac bi negdje u dvorištu pokrenuo agregat i nategnuo sajlu što pridržava antenu, a iz zvučnika bi zakrckao glas učitelja.

Ne bi čovjek povjerovao, ali nedostaje mi buka. Danas mislim da je pustoš stoput groznija. Jezovitija. Sve bih dao za jednu klasičnu, svakodnevnu gužvu. Da nema ovih što povremeno projure sa sirenama, cijela bi ulica izgledala kao promašeni građevinarski posao nekog suludog investitora – izgrađena ni za koga. Ja nikada nisam imao takvih promašenih poslova. Dapače, prihodi su sve veći, zarada sve masnija. Jebiga, za to se isplati pretrpjeti i velegradski krkljanac, galamu i prometne kolapse.

U jednom starom filmu spiker s radija dramatičnim glasom kaže: Lock your doors, bolt your windows, there is something in the fog! Oduvijek me prolazila jeza kada bih se sjetio te rečenice i u maglovitim sam danima imao naviku sve zatvarati.

S prozora stana čujem sirenu. Prvo poput lijenog vala iz daljine, jedva zamjetno približava se valjajući zrak, ni-na-ni-na-ni-na, sve jače, sve bliže, soba se počne ljuljati, stakla tresti, dok se ono ni-na skroz ne približi i zaglušujući zapara zrakom, kao da želi smrskati sve. A onda opet valovi, dok se udaljava i tone u maglu. Kojeg su jadnika danas odveli?

Magla od uličnih svjetiljki stvara psihodelične oblike, večeras su kao biseri uronjeni u puding od vanilije. Čitava ogrlica se davi u pudingu, sve dole, uz kolnik do trepćućeg žutog na semaforu. Umjesto kolone vozila, cestom ide pas. Za njim još dva. Jedva im nazirem siluete, onaj prvi šepa, nijedan ne trči, polako se gegaju, kao da znaju da je promet stao. Sve je stalo. Ne usuđujem se otvoriti prozor, mislim da je magla smrdljivija i otrovnija nego što je bila svih ovih godina, ili još prije tri dana. Zapravo je ista, možda čak i pročišćenija, s nekoliko tona smoga manje nego inače. Jedino su je bombastični naslovi u novinama učinili kužnijom i opasnijom, pa se najhrabriji kroz nju probijaju s debelim maskama preko lica, izbjegavajući susrete s nepoznatima, još više s poznatima.    

Imam osjetljiv nos i hunjavica me namuči svake zime jednako. Ostajem kod kuće, ne želim se dovesti u situaciju da na ulici šmrcam i kišem, pa da me gledaju kao serijskog ubojicu. Kao što ja gledam njih. Prvi mi postaju sumnjivi oni što nose maske. Što će im maske? Sigurno su podložniji zarazi od drugih. Nakratko pokušavaju prevariti nemilosrdnu prirodnu selekciju. Slabašni otpadaju prvi. Tako je i u poslu, ja to najbolje znam. Mrzim susresti i one što kašlju. Najlakše je predstaviti se kao pušač, to oni rade. Sad su odjednom svi pušači.

Osmog dana odlučim otići do firme. Tamo je računovođa, zabijen za stolom u zagušljivoj sobi ne bi primijetio ni smak svijeta. Ali, koristan je taj crv, zna sve o onim decimalama, a zna i kako zataškati zaradu. I tajnica je tamo. Oni ni nemaju svoj život, a ja sam im preko načelnika gradske uprave isposlovao dozvolu za nastavak rada. Jebiga, netko treba raditi, kriza je.

Ususret mi ide pogrbljena žena s velikom maskom preko lica. Pretrčavam na drugu stranu ulice, ravno pred nekog tipa umotanog u šal, koji se izmakne i poskoči. Vidim mu prestrašene oči, samo je kubik magle između nas. Ustuknem i prilijepim se uza zid, pognem glavu i požurim naprijed. Tip pod šalom iza mojih leđa vrisne ugledavši nekakvu crnu spodobu koja izlazi iz parkiranog auta. Netko uz prasak spušta roletu na prvom katu, dok dvoje mršavih utrčavaju u zgradu. Odmičem dalje, sva čula su mi, kao radari namješteni za detektiranje i raspoznavanje zaraženih. Čini mi se da ih je sve više, već sam zašao u centar grada i ne znam je li mi bliže vratiti se doma ili požuriti do ureda, svakako se moram skloniti. Preko puta je crkva, to mi je ipak najbliže. Lokot je na teškim vratima, Spasitelj se spašava kako zna i može. Kihnem u vrata, odustajem od svega i trčim natrag prema kući. Iz glave mi ne izlazi posljednji kadar filma Invazija tjelokradica kada Donald Shutherland ispušta onaj grozni urlik razotkrivajući posljednju nezaraženu… Ne želim dočekati da netko tako upre prstom u mene.

Maglu na trenutke rastjeruje čudan povjetarac. Ne usuđujem se otvoriti prozor, samo kroz staklo pratim stanje na ulici. Od jučer kašljem. K. kaže da ne brinem, da je to obična prehlada i da nema vremena razgovarati, jer je u bolnici apokalipsa. Lea mi priča kako je na moru mirno i prohladno, pita me kako sam. Kažem joj da se ljudi smiješno ponašaju i da će ovo brzo proći. Kažem joj da pijem čaj i gledam kroz prozor, sutra ću do ureda, nekoliko važnih poslova još čeka. Pita me što vidim s prozora. Vidim kombi koji se zaustavlja nasred ceste, iz njega izlazi tip u skafanderu i maše, za njim iskaču trojica u bijelim kombinezonima s kapuljačama i potpuno prekrivenim licima, grabe nekakvu staricu za ruke i uvode je u kombi. Onda pretrčavaju ulicu i uhvate još jednog, strpaju i njega, zalupe vratima, pa nestanu u magli. Iz drugog smjera gmiže oklopno policijsko vozilo i nešto kreštavo galami iz zvučnika na krovu. Ne razaznajem što govore, jer ne otvaram prozore, ali mislim da je isto što i jučer. Tamo kod semafora vojska ima kontrolni punkt. Na glavama su im gumene maske s ogromnim staklenim očima. Lea me pita što još ima novoga. Mario je mrtav. Umro je u milanskoj bolnici, svega tristotinjak metara od svoje kuće. Detalje nisam razumio jer ne znam talijanski.

Iz firme su mi javili da je stigao račun za večeru.

ponedjeljak, 30.3.2020.

Edi Matić

 

Edi Matić, rođen je 1962. u Splitu, bavio se grafičkim dizajnom te glazbenom i video produkcijom. Jedan je od pokretača projekta Writers in residence, a zatim udruge SpLitera. Organizirao je hrvatske i međunarodne nastupe na sajmovima knjiga u Leipzigu, Frankfurtu i Beču. Za vrijeme rata vodio je njemačku mirovnu i humanitarnu organizaciju na području Hrvatske i BiH. Bio je pokretač i koproducent mjuzikla Sarajevski krug. Kao fotograf imao je samostalne izložbe u Beču, Grazu, Leipzigu i Splitu. Kratke priče i poezija objavljivane su mu u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Turskoj, Austriji, Njemačkoj, Makedoniji i na portalu svjetske književnosti Asymptote. Objavio je romane Ovdje fali ženska ruka (2008.), Grimalda (2012.; nagrađen austrijskom književnom nagradom Steiermärkische Bank) i Regija stranaca (2016.). Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog društva pisaca i počasni član PEN Centra BiH.