Dnevnik iz karantene: IVANA BODROŽIĆ

Bodrožić

Socijalna distanca, Fizički razmak i ja

 

− Hej, zdravo!

− Zdravo!

− Kuda ćeš?

− Idem malo na zrak.

− To ti nije pametno.

− Zašto?

− Pa je l' ti ne slušaš, ne čitaš, ne gledaš vijesti, specijalne emisije, gostovanja stručnjaka, postove, predviđanja, ne dobijaš li provjerene informacije u različitim grupama putem Vibera, WhatsAppa, Messengera, video klipove, matematičke izračune, blogove s Novog svjetskog poretka, Bitnog i Priznajem.hr?

− Pa onako, pogledam, a tko si ti?

− Ja sam Socijalna distanca i od sada idem s tobom.

− Pa dobro, kad si navalila.

− Ja ću te čuvati.

− Od čega ćeš me čuvati?

− Čuvat ću te od virusa.

− Aha, zato nosiš masku?

− A, ma ne, nego da plašim ljude. Nisam ja glupa, znam da maske ničemu ne služe, nego onako, kad me vide, lecnu se.

− Aha, kužim, a strah je dobar?

− Strah je sjajan. Pogledaj samo tu sliku na ulici, pogledaj kako sam ih smuvala, gledaju se preko zelenog komadića platna, zavjerenički, u strahu, kao u nekom hororcu, pogađaju tko je čudovište, a tko nije, tko nosi virus, a tko ne nosi. Može ministar drviti od jutra do sutra da je to beskorisno, ali ovako je bolje, to samo dokazuje tezu.

− Koju tezu?

− Pa ljudi vole ovo! A ja sam tu da im to omogućim.

− Vole što? Nositi maske?

− Ma ne pravi se blesava, vole izvanredna stanja, drhture po skrivećki na pomisao da će pravila prestati vrijediti. Jer kad mene izguraju, mene osobno Socijalnu distancu, jebiga, onda su prisni, onda ih nije tako lako nahuškati jedne na druge. A kad ih uvjerim da se iza svake ove zelene krpe skriva neprijatelj, e moja ti, ja samo rastem. Ma hajde, čitala si o tome u literaturi.

− A ponešto jesam, istina, možda sam te nekad već i srela... Jesu ti poznate Devedesete?

− Aaaa, pa kako ne! Nije bio isti povod, ali ista meta, isto odstojanje! Sad sam malo morala prilagoditi diskurs, znaš, nevidljivi neprijatelj, bla bla, ali fora s ratnim stanjem opet prolazi. Kako se samo ložite na military look, pa to je neshvatljivo!

Onda je bilo malo teže, jebiga, neprijatelj nije bio nevidljiv, ali da, Socijalna distanca party prema Srbima, muslićima, izbjeglicama, znaš, trajalo je godinama. Ovo je bilo brže, a kompleksnije. Ali, stara moja, opet sam se iznenadila, daš vam tri dana propagande i već su jučer razbili penzića ispred ljekarne što baulja okolo. Gušt mi je doći u dućan pa čuti kako su jedva dočekali da se svađaju oko toga što im dođe dva metra. Ludilo, brale!

− A čekaj, ti meni hoćeš reći da je sve to izmišljotina, mislim, virus koji se prenosi kapljičnim putem, razmak koji treba držati, odgovorno ponašanje, pa ljudi umiru.

− A i za tebe sam mislila da si pametnija! Nisam ja usredotočena na zdravlje, boli mene briga tko će papcima otegnuti prikačen na neki respirator, mene zanimaju ove filozofske, da tako kažem egzistencijalističke konsekvence Socijalne distance. Umirem od sreće kad ljudi počnu ponavljati moje ime do u beskraj, treba nam Socijalna distanca, Socijalna distanca, Socijalna distanca, a da se niti jednom zapravo ne zapitaju kako to stravično zvuči, ne pokušavajući razumjeti da se radi o Fizičkom razmaku. Ovo o čemu ti govoriš jest Fizički razmak, stvar je, dušo draga, kao i uvijek u jeziku. Ali u ova luda vremena, tko će voditi računa o takvim preciznostima. Fizička distanca zaista sprečava širenje virusa, ali Socijalna uzurpira na drugi način. Udara u temelje društva. I kad ljudima dovoljno puta ponoviš tu uznemirujući sintagmu, njih to odmah prebaci na basic. Strah od drugih, gomilanje wc papira, uzimanje zadnjih zaliha pa nek drugi crknu, prijavljivanje sumnjivih susjeda, nekritičko buljenje u senzacionalističke medijske izvještaje koji samo ponavljaju: zaraženi, zaraženi, zaraženi! A tek rijetki napomenu one ostale činjenice vezane uz postotke, dob, kritične skupine. Eno, Ameri se ozbiljno naoružavaju, tamo kad se prekrši Socijalna distanca, ode glava, stara! Ovdje još nemam toliku moć, a malo se i ekipa iscrpila otprije dvadesetak godina, oni stariji još se sjećaju mog vremena, malo ću ih teže upogoniti. Ali ide to, ne brini.

− Gledaj, hvala ti na društvu, ali ja bih ipak dalje sama.

− A ne može, sorry draga, još jučer ja sam bila samo preporuka Kriznog stožera, a od sutra, pratim te u stopu. Hajde, nemoj se bedirati, pod mojom sjenom možeš što hoćeš.

− Kako to misliš?

− Pa naprimjer, znaš onog napornog susjeda koji ti ide na živce jer stalno sluša cajke i baca čikove u haustor?

− Da, što s njim?

− Pa prijavi ga, čovječe, čuješ kako kašlje, sigurno je bio u Italiji, nek se bave s njim! Pozovi se na mene, kaži, opasan je, ne poštuje Socijalnu distancu.

− Ma daj, pusti me.

− Eh, nemaš ti pojma, džaba tebi iskustvo, a bogami i taj fakultet. Kad nećeš ti njega, hoće on tebe, tako ti je to kad ja zavladam. Ajde, vidimo se brzo! Kud ti tu i ja. Budi mi, da ne kažem, zdravo!

petak, 27. ožujka 2020.

Ivana Bodrožić

 

Ivana Bodrožić, rođena je 1982. u Vukovaru, dio djetinjstva provela je u Kumrovcu, a opću gimnaziju pohađala je u Zagrebu. Magistrirala je na studiju filozofije i kroatistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Autorica je nagrađivanih i prevođenih zbirki poezije, romana i zbirke priča: Prvi korak u tamu, Hotel Zagorje, Prijelaz za divlje životinje, 100% pamuk, Rupa, In a Sentimental Mood, Klara Čudastvara. Djela su joj prevođena na desetak stranih jezika, a za svoj književni rad nagrađena je uglednim domaćim i inozemnim nagradama kao što su nagrada Goran za mlade pjesnike; Kiklop, nagrada za najbolji roman; Prix Ulysse, nagrada za najbolji debitantski roman s područja mediterana; Kočićevo pero; Edo Budiša; Balkan Noir i druge.